DVANAESTO VANREDNO ZASEDANjE, 15.09.2005.

2. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

DVANAESTO VANREDNO ZASEDANjE

2. dan rada

15.09.2005

Sednicu je otvorio: Predrag Marković

Sednica je trajala od 10:05 do 19:55

OBRAĆANJA

Ištvan Takač

G17 Plus
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, predsedniče, danas imamo na dnevnom redu set zakona o regulisanju penzijskih odnosa. Najvažniji zakon je Predlog izmena i dopuna Zakona o PIO, zakon o dobrovoljnim penzijskim fondovima i penzijskim planovima, predlog o uplati za PIO za pojedine kategorije osiguranika, tzv. povezivanje radnog staža, a četvrti je predlog zakona o javnom dugu Republike Srbije za PIO zaposlenih radnika, odnosno poljoprivrednika.
Materija koju danas imamo na dnevnom redu Narodne skupštine je vrlo osetljiva, jer reguliše materijalni položaj građana koji su svoj radni vek pod određenim zakonskim uslovima završili, a s druge strane predstavlja moralnu obavezu svih koji su u mogućnosti da doprinose da to stanje bude normalno regulisano.
G17 plus podržava promene koje omogućuju redovno funkcionisanje penzionog sistema. Ovom prilikom, pri reformi penzionog sistema, zakoni koji regulišu uslove i način ostvarivanja prava i isplate penzija moraju imati u vidu da i sadašnji korisnici penzija, kao i budući, imaju pristojne penzije sa kojima mogu da se izdržavaju do kraja njihovog života.
Prilikom razmatranja i odlučivanja o reformi PIO sistema, smatram neophodnim konstatovati opšti razvoj domaće privrede. Budžetom Republike Srbije za 2005. godinu u delu Srednjoročni makroekonomski okvir, na strani 115, pod naslovom - Osnovni prioriteti ekonomske politike, utvrđuje se zadatak Vlade da modernizuje ekonomsko zakonodavstvo, nastavi ekonomsku liberalizaciju radi širenja privatne inicijative, stvara uslove za povećanje zaposlenja na osnovu nacionalne strategije zapošljavanja. Dalje, da bruto društveni proizvod raste najmanje pet posto godišnje prosečno, pa da nadalje preduzme mere za obezbeđenje većeg obima investicija, povoljnu privrednu strukturu sa konkretnim proizvodima i uslužnim programima i povećanjem ulaganja u naučnoistraživački rad, radi formiranja novih preduzeća.
Radi upoznavanja naše javnosti reći ću kako su ovaj problem rešili, primera radi, u susednim državama oko nas, a o tome već je bilo reči u današnjoj diskusiji, međutim, samo o nekim ciframa radnog veka.
Na primer, u Hrvatskoj zakon o PIO iz 2002. godine u prvom stubu javnog penzionog sistema utvrđuje više od pet godina u odnosu na ranije, a to je 65 godina, a o čemu je bilo malopre reči. Invalidnost je restriktivnija od prethodne; umesto invalidskih komisija uvedeni su ovlašćeni veštaci i obavezna revizija svakog nalaza i mišljenja, kao što je malopre kolega pričao.
Produžen je obračunski period iz koga se uzimaju plate za određene penzije. Ukinuta su prava na zaštitni dodatak uz penziju. Uveden je sistem obaveznog penzijskog osiguranja za starost, na osnovu invalidne kapitalizovane štednje, tzv. drugi stub. Sistem dobrovoljnog penzijskog osiguranja je tzv. treći stub, pa, kao što se vidi, mi to isto predlažemo u našem zakonu.
U Sloveniji su zakonom iz 2002. godine uvedena pravila, stimuliše se kasnije penzionisanje, uvećane su navršene godine života za penzionisanje, a to je 63 godine ili 61 godina za žene. Razdoblje za utvrđivanje penzionog osnova je povećano u odnosu na prethodni period, četiri od 10 na 18 godina. Počinje povratak invalidnosti u aktivan život.
Uvedena je državna penzija koju postepeno odobrava državljanima Slovenije starijim od 65 godina koji nemaju drugi prihod ili imovinu, kao što je gospođa Vesna Obradović iz naše poslaničke grupe G17 plus malopre predložila, naime, kod nas se predlog odnosi na 70 godina. Što se tiče indeksacije, utvrđen je princip da penzije ne mogu rasti brže od plata, niti sporije od troškova za život.
Prethodna vlada za dodatno finansiranje penzionog sistema imala je razne dodatne izvore, kao što je bila taksa na alkohol, ako se sećamo. Ozbiljan i trajan pristup u rešenju finansiranja možemo pronalaziti samo u rešenjima koja su trajna.
Kada pogledamo strukturu korisnika penzije, posebnu pažnju moramo posvetiti korisnicima koji su svoj radni vek proveli u obradi zemlje, zemljoradnicima.
U pogledu zakona o javnom dugu Republike Srbije radi preuzimanja obaveze Republičkog fonda za PIO poljoprivrednika nastalih povodom neisplaćenih penzija i novčanih dugova, Republika Srbija preuzima dug Republičkog fonda PIO poljoprivrednika u iznosu od 20 milijardi dinara, koji se odnosi na 20,5 mesečnih neisplaćenih primanja, kao što smo čuli u ekspozeu gospodina ministra. Znači, taj dug se vraća u roku od pet godina.
Smatram da ovaj vid regulisanja duga garantuje da će se isto i ostvariti, a korisnici redovno primati svoje zaslužene penzije.
U svakom slučaju, u narednom periodu, i to što pre, država, odnosno ovaj parlament mora doneti propise za pravilno funkcionisanje tržišta kapitala, da bi na taj način tzv. drugi stub finansiranja mogao što pre zaživeti i da bi korisnici penzija svoje stare dane mogli smireno i bez strepnje za obezbeđenje osnovnih uslova za život živeti.
G17 plus podržava predložene zakonske projekte i glasaće za njih. Hvala.
...
Demokratska stranka

Milan Marković

Demokratska stranka – Boris Tadić | Predsedava
Zahvaljujem. Reč ima narodni poslanik Meho Omerović, a neka se pripremi narodni poslanik Dušan Proroković.
...
Socijaldemokratska partija Srbije

Meho Omerović

Samostalni poslanik
Dame i gospodo narodni poslanici, za nas u Socijaldemokratskoj partiji ovaj set zakona koji je danas na dnevnom redu ima posebnu važnost iz jednog veoma jednostavnog razloga: Socijaldemokratska partija i po svom imenu, a još više po svom praktičnom i političkom delovanju i te kako vodi računa o najugroženijim slojevima našeg stanovništva. Složićete se svi sa mnom da penzioneri, nažalost, spadaju u ovu kategoriju.
Javnost Srbije je, kao i u slučaju Naftne industrije Srbije, kada je više od 15.000 radnika zaposlenih u najvećem sistemu naftne industrije bilo zainteresovano za tu temu... 1.300.000 penzionera je i te kako zainteresovano za ovo o čemu mi danas raspravljamo u Skupštini Srbije.
Nažalost, to interesovanje nisu podelili predstavnici najvećeg dela vladajuće koalicije i, što je još interesantnije, ministri u Vladi Republike Srbije, koji su danas ovde pred nama trebali da brane ovaj zakon. Mislim da to dovoljno govori o odnosu Vlade Republike Srbije prema ovom ključnom i veoma važnom pitanju.
Čuli smo obrazloženje od predsednika Skupštine Predraga Markovića da su ministri na razgovorima oko kolektivnih pregovora vezanih za štrajkove u prosveti, a potom smo čuli da je bila i sednica Vlade, a u stvari imamo dokaze, barem kada je ministar Dinkić u pitanju, agencije javljaju da je održao konferenciju za štampu i rekao je, citiram: "Ocenio je da pravosuđe nije njegov resor zbog interesovanja javnosti za slučaj Mirjane Marković i Ministarstvo pravde treba na neki način da bude uključeno u rešavanje problema"; zatim, predstavio je izveštaj druge budžetske inspekcije u Ministarstvu odbrane državne zajednice i najavio je da će saopštiti imena svih vezanih za nabavku vojne opreme.
Dakle, ministar Dinkić, kao što vidimo, radi sve samo ne ono za šta je danas trebalo ovde u Skupštini Srbije da daje obrazloženja, a to su zakoni koji su na dnevnom redu.
Najvažniji sistemski zakoni koji su danas na redu, kako kažu predstavnici Vlade... U pravu su, to jesu važni sistemski zakoni.
Međutim, obrazloženje koje smo čuli od gospodina Dinkića, a govorio je i o kreditima za mlade, govorio je o stipendijama i o nagradama za juniorsku reprezentaciju, dakle govorio je o svemu, samo nije govorio o onome zbog čega je danas ovde bio i pozvan. Najmanje je bilo mesta za rasprave i diskusije na temu literarnog sastava – šta je danas najlepše u Srbiji i sva lepota življenja penzionera u Srbiji.
Čuli smo, i neko bi mogao da izvuče i pogrešan zaključak, slušajući ministra Dinkića i neke od poslanika vladajuće koalicije, da je danas najlepše zanimanje u Srbiji biti penzioner. Odokativno su se oba ministra osvrnula na problem penzija, penzionera, penzionog sistema. Upravo zbog penzija i stanja i položaja penzionera danas u Srbiji, zbog njih samih, a i istine radi, zbog televizijskog prenosa i građana Srbije, dozvolite mi da kažem i nekoliko činjenica o tom stanju.
Naime, od 1992. godine sve promene koje su se desile u oblasti penzionog sistema u stvari su predstavljale restrikciju prava penzionera. Evo vam nekoliko primera: prosečna penzija npr. u decembru 2003. godine trebalo je da bude 11.943 dinara, a bila je 8.481 dinar, u decembru 2004. godine trebalo je da bude prosečna penzija 14.454 dinara, a bila je 10.086 dinara, u decembru ove godine trebalo je da bude 17.459 dinara, a daj bože da bude i 12.000 dinara. Dakle, nominalni rast je bio oko 4,7 procenata, a inflacija od 13,5% najavljivana, a nažalost, izgleda da će premašiti cifru od 17%. To znači da su penzije umanjene realno za preko 10%.
Iz godine u godinu budžet za penzije, a to su i moji prethodnici tokom prepodnevne i popodnevne rasprave govorili, sve više se krnjio i na neki način se smanjivao. U Srbiji 1.063.000 penzionera prima penziju manju od 15.000, zatim, 98.000 njih prima penziju oko 4.200 dinara. Dakle, 2/3 penzionera, a kolega Smiljanić iz SPS-a je izvukao zaključke koristeći se podacima penzionog fonda Vojvodine, prima minimalnu penziju od 11.200 dinara.
Dakle, pri ovakvoj slici i ovakvom stanju mi u Socijaldemokratskoj partiji nismo za ovakvu promenu penzionog sistema, gde će sistem da preživi, a penzioneri da nestanu. Znamo mi da je neophodno i usaglašavanje sa svim najvišim evropskim standardima, ali danas smo čuli od dosta poslanika da npr. Slovenija i Češka to treba da usklade do 2020. ili 2021. godine. Kome se to u Srbiji žuri?
Da li je Srbija spremna, da li je naš penzioni sistem spreman za jednu ovakvu vrstu reforme? Mi u Socijaldemokratskoj partiji mislimo da nije, iz prostog razloga što je penzioni sistem države Srbije pljačkan u poslednje dve decenije. On je čerupan na svaki mogući način. Služio je kao bunar u koji je bivša vlast, a čini mi se i sadašnja, uvek imala priliku da zavuče ruku i da presipa iz jednog u drugi bokal, kako bi se to moglo reći.
Reformu penzionog sistema, po nama iz SDP-a, treba vršiti u paketu sa drugim ekonomskim merama, kako bi se pre svega izvršio pritisak na najveće zlo, a to je zauzdavanje inflacije. Znate, za građane Srbije, a posebno penzionere, najvažnije je da inflacija ne pređe 10%. Sva ova priča o usklađivanju i približavanju najvišim modernim i evropskim standardima za običnog penzionera ne znači ništa ako inflacija bude išla ovim tokom kojim ide, jer ona, nažalost, utiče na sve sfere ekonomskog života.
Pročitao sam zvanične podatke da smo jedina zemlja u Evropi koja ima dvocifrenu inflaciju. Zbog čega se, podsećam još jedanput, teret inflacije prebacuje na leđa najsiromašnijih građana? Oni će opet, a penzioneri posebno, biti najveće žrtve tranzicije.
Plašim se da ovim zakonom Vlada šalje poruku građanima Srbije da će se inflacija povećavati. Hoćemo li u Evropsku uniju da uđemo sa smanjenim penzijama, dok te iste penzionere, kao i ostale građane Srbije, pljačkaju? Da, pljačkaju njihovim parama i parama građana Srbije. Setimo se štete od 42 miliona evra utvrđene u aferi "Knjaz Miloš", a evo, kao što kaže gospodin Dinkić, u poslednjoj aferi vezanoj za prodaju vojne opreme šteta po državu je preko 80 miliona evra. Da li se od tih para mogao isplatiti deo duga penzionerima, pitao bih ministra Dinkića, koga nažalost nema.
Na samom kraju, ako MMF u svemu ima poslednju reč, kako nas to često ubeđuju predstavnici Vlade Republike Srbije, onda nam ne treba ni Socijalno-ekonomski savet, onda nam ne treba ni Vlada, ni Skupština. Jednostavno, predstavnici sindikata, predstavnici poslodavaca mogu direktno da odu da pregovaraju, da se dogovaraju sa MMF-om, a ne da to rade preko institucija, koje očigledno ne rade dobro svoj posao.
I, kada ne zna da odgovori ni na jedno pitanje koje se tiče standarda i života građana, Vlada Republike Srbije daje odgovore i sakriva se uvek iza MMF-a.
Za nas u Socijaldemokratskoj partiji ovakav predlog zakona nije prihvatljiv i stoga ćemo glasati protiv. Zahvaljujem na pažnji.
...
Demokratska stranka

Milan Marković

Demokratska stranka – Boris Tadić | Predsedava
Zahvaljujem gospodinu Omeroviću. Molio bih narodne poslanike da vode računa o vremenu koje je dozvoljeno za izlaganje.
Reč ima predstavnik predlagača, ministar Slobodan Lalović.

Slobodan Lalović

Samostalni poslanik
Poštovani narodni poslanici, hteo bih da prokomentarišem nekoliko stvari koje su bile ovde prisutne, da bismo neke stvari razjasnili. Hteo bih prvo da se izvinim što nisam bio od početka poslepodnevne sednice, međutim zaista sam sa sednice Vlade otišao na početak razgovora sa dva sindikata obrazovanja oko cene rada za 2006. godinu. Danas su počeli pregovori i ja sam te pregovore napustio u određeno vreme da bih došao ovde, prosto se o tome radilo.
Što se tiče onoga o čemu se ovde razgovaralo, posebno je prisutna priča o starosnoj granici i njenom pomeranju. Želeo bih da ukažem na jednu stvar – naime, i dalje, kao što znate, u zakonu ostaje rešenje prema kome žena sa 35 godina staža osiguranja ide u penziju, uslov je 35 godina staža osiguranja i 53 godine života, i muškarac sa 40 godina staža osiguranja i opet je 58 godina života taj minimum da bi išao u penziju.
Za koga su zapravo ta rešenja? U suštini, za srednjoškolce, za one sa srednjom spremom koji počinju da rade sa 18 ili 19 godina. Znači, ljudi koji počinju sa 18 ili 19 godina da rade, praktično žene u 54. a muškarci u 59. godini ispunjavaju uslove da odu u penziju. Prvo da se razumemo da to znači to, zbog građana Srbije.
Ova granica od 65 godina života jeste u suštini namenjena ljudima sa fakultetom, koji obično počinju da rade oko 25. ili 26. godine života, kada završe studije. Dakle, radi se, u suštini, o sasvim logičnim rešenjima, po mom mišljenju. Inače, u praksi smo ranije imali problem, nezavisno od ove priče, da čovek koji studira i završi fakultet ne može nikada da ode u punu penziju, jer počne da radi tada kad počne, dodaje 40 godina i starosna granica je uvek bila nisko. Dakle, ovaj deo prigovora u tom smislu mislim da ne stoji, kada je u pitanju starosna granica, ona je po mom mišljenju logična.
Druga stvar koja je vezana za tu starosnu granicu – kao što vidite, idemo sa postepenim povećanjem te starosne granice, da pripremimo građanstvo i zaposlene, da se ne bi dogodilo ono što se dogodilo 2002, odnosno 2003. godine, kada je naglim podizanjem za tri godine jedan deo ljudi, posebno radnika, koji su u restrukturiranju prihvatili 2001. godine da odu na biro i da čekaju dve godine pa da tek onda idu u penziju, odjednom 2003, odnosno 2004. godine ostao ni na nebu ni na zemlji. Znači, ovo je sada taj momenat. Ovo je to pitanje postupnosti i pripreme.
Ovde je bitna još jedna stvar za radnike u Srbiji. Prema našem predlogu, dve naredne godine za zaposlene koji u procesu restrukturiranja budu gubili posao neće važiti pomeranje starosne granice. To je kombinacija određenih mera.
Naglašavam ovo, prvo i osnovno, logično za koga je koja granica i da žena sa 35 godina radnog staža, a muškarac sa 40 godina idu u penziju, a drugi uslov je 53 godine života. To je prosto logika. Ovim rešenjem smo omogućili samo ljudima sa fakultetima da dođu do pune penzije. To je vrlo jednostavna stvar.
Što se tiče one druge stvari, to bih dao kao informaciju, ne mislim da je to predmet nekog razgovora, ni sa moje strane nekih posebnih komentara.
Prema informacijama koje mi imamo, ovo su podaci iz 2004. godine, kada su u pitanju muškarci, koristili su penziju, jer je to ovde bila jedna od tema diskusije, prosečno 15 godina, a žene su prosečno koristile penziju 16 godina. Znači, ako bismo išli dalje, možete sami da izvedete matematičke operacije. To je ono što se realno događalo.
U suštini su muškarci i žene, prema podacima Fonda PIO, živeli 74 godine, iako statistika govori da žene žive u proseku 75 godina, a muškarci 70 godina, a ovde se radi o penzionerima. Kada su u pitanju penzioneri, i muškarci i žene, žive 74 godine u proseku. Ovo sam vam čisto rekao kao informaciju, da biste znali o čemu se tu radi.
Kada se govori o tome čemu 45 godina staža osiguranja, kao o jednom pitanju koje je postavljeno, rekao bih zbog toga što, prema važećem Zakonu o penzijsko-invalidskom osiguranju, do 45 godina staža osiguranja je period kada čovek stiče pravo na određenu penziju. U suštini, ako radi preko 45 godina, što se tiče visine penzije, to više nema nikakav efekat. Prema zakonu, do 45 godina staža osiguranja moja penzija se uvećava, samo ako radim do 45 godina. To je prvi, logičan i osnovni razlog. Drugi razlog je da su se imali u vidu i oni ljudi koji rade po benificiranom stažu.
Što se tiče onoga što je pomenuto oko gubitka radne sposobnosti, delimične radne sposobnosti, to je pomenuto i jutros i sada posle podne, dao bih to u vidu informacije.
Godine 2003, donošenjem tadašnjeg zakona, nestalo je pravo na delimičnu radnu sposobnost, odnosno na invalidsku penziju treće kategorije, a u svemu tome je nestala i druga kategorija.
Šta je sada zapravo tu ideja? Ideja je da se u zakonu o zapošljavanju i rehabilitaciji invalida, koji se priprema u okviru mog ministarstva – a podsetio bih da više puta kada sam pomenuo da se nešto priprema u Ministarstvu rada, sve to što je tamo pripremano pred vas je i stiglo, tako će i zakon o zapošljavanju i rehabilitaciji invalida – reguliše ovo pitanje koje sada zovemo delimičnom radnom sposobnošću. Tu jednu rupu ćemo na taj način rešiti.
U čemu je tu problem? Posle 2003. godine ili možete biti potpuno zdravi ili potpuno bolesni, odnosno imate potpuni gubitak radne sposobnosti i idete u penziju. Pošto život ne poznaje takve stvari, mi ćemo u zakonu, koji će biti pred ovom skupštinom nadam se do kraja godine, a to će biti zakon o zapošljavanju i rehabilitaciji, rešiti sistemski pitanje koje je ovde pomenuto.
Ovde je kolega ukazivao na neka bolja rešenja u zakonu. Naravno da to može biti predmet određene rasprave i razgovora u narednom periodu, što se tiče poboljšanja teksta, u svakom slučaju.
Želeo bih da ukažem na još nekoliko elemenata, na još nekoliko stvari koje svi treba da imamo u vidu, nezavisno o kojoj se političkoj stranci radi.
Govorimo o tome koliko penzionera ima do 15.000 dinara penziju, koliko do ovog ili onog iznosa. Svi podaci su tačni. Realnost Srbije je u ovom trenutku da je prosečna zarada 16 i nešto više hiljada dinara neto.
Do prosečne zarade je, kao i uvek, to je matematička zakonitost, 60% zaposlenih. Znači, 60% zaposlenih prima do 16.000 i nešto više dinara neto. To je ogroman broj ljudi.
Ogroman broj penzionera, kao što je to već rečeno, prima penziju do 15.000 dinara. Najniža penzija, koja treba od 1. januara 2006. godine da bude oko 6.300 dinara, korespondira sa realnom situacijom u Srbiji da je minimalna zarada, kako je to dogovoreno sa sindikatima za drugu polovinu ove godine, 7.030 dinara. Znači, minimalna zarada je 7.030 dinara, a minimalna penzija je 6.300 dinara. To su realnosti Srbije. To je red veličina o kome mi ovde govorimo.
Kada je u pitanju penzioni sistem, imamo ogroman broj zatečenih problema koje ne može niko da reši sada nekim potezom pera. Na primer, imamo trećinu invalidskih penzionera, od ukupnog broja penzionera.
Nijedna zemlja, a ne treba da pogledam nijedan podatak, nema jednu trećinu invalidskih penzionera od ukupnog broja penzionera. Šta se dogodilo? Svi smo živeli ovde. Kako su ljudi išli u invalidsku penziju?
Podsetio bih da je prethodna vlada krenula u reviziju invalidskih penzija, krenula je u tu aktivnost sa pravom. U jednom trenutku prethodna vlada je došla u situaciju da je pred obimom pojave rekla da je to katastrofa, čitavi gradovi će biti pod znakom pitanja.
Ne možemo sada naknadno, posle pet, deset ili petnaest godina da se bavimo revizijom invalidskih penzija. To je opterećenje takvim stvarima, to hoću da kažem. Nešto što je dodatno otežalo funkcionisanje Fonda i uopšte penzionog sistema je to. To je nešto što građani Srbije takođe treba da znaju. Tu postoji jedna sklonost da se pokaže neka solidarnost prema tome.
Suština ove današnje priče jeste da definišemo penzioni sistem koji je održiv i koji dugoročno neće dovesti u pitanje isplate penzija. O tome sam govorio jutros u svom uvodnom izlaganju. Šta je alternativa, kada se o tome razgovara? Postoji alternativa da ništa ne menjamo, sa potpuno jasnim posledicama koje će nekog dana nastupiti. O tome sam govorio jutros.
Realno, ova vlada je mogla da isplaćuje ove penzije, bez promena, još neko vreme. Mogla je Vlada da sačeka kraj mandata, kad god bio taj kraj mandata, i da ostavi nekoj narednoj vladi da se tim problemima bavi. Mislim da taj pristup nije dobar.
Jutros sam govorio o tome, a mislim da svi znate da je penzioni sistem ušao u krizu sredinom osamdesetih godina. Znači, dvadesetak godina država Srbija izbegava da rešava taj problem, izbegava da se tim problemom bavi.
Ovde je govoreno u toku dana da su ranije neki zakoni bili bolji, pa je bilo više prava, pa su od 1992. godine stalno prisutne neke restrikcije. To zapravo pokazuje šta se radilo. Ne menjajući sistem, ne reformišući ga, išlo se na ukidanje ili redukciju pojedinih prava. To zbog toga što su sve te vlade od 1992. godine videle da to tako kako je bilo ne može da opstane. Teorijski, moglo se nastaviti i sa daljom redukcijom prava. Da li to može tako da se radi beskonačno?
Očigledna neodrživost penzionog fonda, ponavljam da je potpuno očigledna, treba da se prevaziđe reformom koja uključuje ne samo izmene penzionog zakona kao reforme prvog stuba, već i uvođenje trećeg stuba – dobrovoljnih penzionih fondova i uvođenje drugog stuba – obaveznog dodatnog osiguranja, kada se dva uslova ispune.
Jedan uslov je da se u Srbiji bitno smanji deficit prvog stuba, prvog fonda, inače to nema mnogo smisla. Drugi uslov je da u Srbiji profunkcioniše na valjan način tržište hartija od vrednosti, da se utemelji. Slažem se, možda je to prvi uslov, što kaže kolega.
Znači, tu je potreban jedan vremenski period. To je celina reforme penzionog sistema koja, gledano kroz perspektivu ove zemlje i budućih generacija, treba da da potpuno stabilan penzioni sistem koji će funkcionisati bez one situacije koju smo imali poslednjih 20 godina. Pretpostavljam da je takav pristup da nemamo situaciju koju smo imali dvadesetak godina, neizvesnosti, dugova i svega ostalog prema penzionerima, da jednom treba na to da stavimo tačku.
Celokupna reforma penzionog sistema, naglasio sam, ima smisla, ima funkciju ako postignemo onaj centralni cilj koji zapravo imamo, verujem i ova vlada i svaka buduća vlada u Srbiji, a to je rast zaposlenosti. Zapravo, to je ključna stvar koju moramo da uradimo, da povećamo zaposlenost u Srbiji.
Ne možemo povećati zaposlenost u Srbiji ukoliko u Srbiji ne dođe do rasta investicija. Ne može da dođe do rasta investicija u Srbiji ukoliko ne pošaljemo jasnu poruku da je ovo društvo spremno da redukuje javnu potrošnju u korist investiranja. To je jednačina koja je toliko očigledna da njeno osporavanje ne znam odakle dolazi, ali ne iz logike, od negde drugde. Znači, to je jednačina koju hoćemo da realizujemo.
Predvideli smo, to su vrlo konkretne stvari, to treba da prate građani, da u narednom periodu od pet godina treba da bude toliki i toliki rast direktnih investicija u Srbiju, ako hoćemo da toliko i toliko padne nezaposlenost.
Sa te tvrdnje idemo na priču, onda je normalno da građani i vi kao poslanici pitate Vladu – ako je to tako, a tako je, to je nesporno, šta vi iz Vlade činite da stvorite uslove da dođe do takvog rasta direktnih investicija u srpsku privredu? Zapravo, to je pitanje svih pitanja.
Čini mi se, uveren sam, a legitimno je da neko drugi drugačije misli, da jedan deo odgovora na to pitanje jeste i reforma penzionog sistema. Podsećam, to nije celina, to je deo priče. Imate reformu državne uprave. Juče su usvojeni zakoni što se tiče toga.
Zatim, reformu javnih službi. Ima niz stvari koje treba da se urade i ima ono što je najteže da se kaže i najviše se izbegava, to sam jutros spomenuo, u 2006. i 2007. godini, u te dve godine se završava vrlo mučan period u istoriji srpske privrede i društva; restrukturiranje srpske privrede se u te dve godine završava.
To je treći uslov da bi u Srbiji došlo do ozbiljnog rasta direktnih investicija. To je vrlo jednostavno. To nije pitanje političkog stava. To je jednostavno pitanje određenih uslova koje morate ispuniti da bi došlo do rasta investicija u Srbiji.
Pogledajte zemlje okolo: Rumuniju, Bugarsku i druge. Možemo da posmatramo šta oni rade. Svaki veliki investitor se raspita o toj zemlji, šta je sa tom zemljom, kakvo je stanje u njoj. On može da bira, on ima kapital, a mi imamo potrebu. Zapravo, o tome se radi – da pokušamo da stvorimo uslove da možemo da zadovoljimo naše potrebe, ne potrebe MMF-a, Svetske banke, boga oca, vašingtonske administracije ili ne znam koga. Nego, naša je potreba, nije potreba SAD da stvori uslove kod njih da investiraju. Oni imaju najveći stepen investiranja, u Americi, ne kod nas. Znači, naša je potreba da stvorimo uslove da dođe do rasta direktnog investiranja u srpsku privredu.
Građani Srbije i svi poslanici u ovom sazivu parlamenta, u narednom sazivu, u onom tamo, u stvari treba da postave jedno jedino pitanje koje sublimira rad jedne vlade ove godine – koliko je došlo ove godine do rasta investicija u srpsku privredu? Odgovor na to pitanje daje odgovor na pitanje kako neka vlada radi, ova, bilo koja druga. To je zapravo odgovor na sva pitanja koja zajedno ovde danas postavljamo.
Naravno, potpuno razumem da ovde ima mišljenja da ovo što radimo ne valja, da zakon nije dobar. To je potpuno legitimno. Ono što mislim da je potrebno jeste da pokušamo da ostanemo u sferi argumenata i kada nešto kritikujemo da pokušamo da damo predlog kako bi to zapravo moglo bolje da se uradi u perspektivi. Znači, to je jedino što mislim da je logično, što mislim da je normalno.
Nezavisno od svega ovoga, očekujem, to sam pomenuo i unapred to govorim, da usvajanje ovog zakona ne znači kraj penzione reforme. Penzioni sistem u Srbiji, kao što sam rekao, menjaće se najmanje narednih desetak godina, dok se ne stavi na pravu meru da može da funkcioniše.
Pošto je kolega otvorio pitanje tehničke prirode, s pravom čekanja na rešenje, kada rešenje da važi, kada se dobija, kada se daje, što nisam pomenuo, znači, od oktobra ove godine, za mesec dana počeće realizacija jednog kredita koji smo dobili od Svetske banke, koji će umrežiti celokupnu Srbiju u tom smislu da ćemo u Beogradu na jednom mestu imati u svakom trenutku podatke da li su ili ne uplaćeni doprinosi, koliko je uplaćeno. To je onaj deo reforme koji se ne pominje, tehničke prirode, da bi službe efikasnije radile.
Pomenuto je da je najniža penzija sada 4.200 dinara. To je tačno. Od januara treba da bude 6.300 dinara, prema ovom predlogu zakona. Zapravo, to je jedna od bitnih stvari kada govorimo o socijalnoj funkciji ovog istog zakona.
Takođe, da pomenem, što nije pomenuto u ovoj načelnoj raspravi, verovatno ćemo kroz amandmane o tome više razgovarati, to je pitanje celog spleta rešenja gde dajemo povoljnija rešenja kada je u pitanju beneficirani radni staž, kada je u pitanju korišćenje tih prava onih kategorija, kao što su rudari i neki drugi koji imaju 12, odnosno 18 meseci, drugi imaju 12 - 16 itd.
Znači, u Predlogu zakona imate povoljnija rešenja, nego ona koja su bila do sada, ali sa jednom napomenom: što se tiče korišćenja tih povoljnijih prava, ono što imamo nameru da uradimo jeste da preispitamo ko sve ta prava sada koristi, zato što, prema našim početnim informacijama, ima veliki broj ljudi koji, kako smo mi to uvek radili olako kada je u pitanju davanje prava, u smislu - ma, nema veze, ubaci i njega, u stvari nemaju pravo na taj beneficirani staž, a koriste ga. Ti koji nemaju pravo, a koriste ga, otežavaju i onemogućavaju da imaju pravo oni koji stvarno imaju pravo i da njih ne možete na pravi način da zaštitite.
Dakle, ukazujem narodnim poslanicima na taj segment zakona, za koji mislim da je jako važan, što se tiče benificiranog radnog staža i na poboljšanja koja tu dajemo. Naravno, sa jednom vrlo jasnom idejom da, nadam se, taj beneficirani staž, ta povoljnija rešenja u perspektivi izgube svoju svrhu, zato što će u Srbiji doći do bitnog poboljšanja uslova rada i modernizacije tehnologije.
Zapravo, beneficirani radni staž je nužno zlo. On govori o tome da vi nemate dobre uslove rada, pa onda štitite navodno ljude tako što treba kraće da rade, a dobiju više staža. Naravno, to nije rešenje problema. Rešenje problema je, a to je takođe deo, da se sa rastom investicija obnovi tehnološka oprema u Srbiji u preduzećima, da se stvore uslovi rada, pa da onda možemo ovde u Skupštini govoriti – ovde više nema potrebe za beneficiranim stažom, jer su sada dobri uslovi. Zapravo, to je cilj kome treba svi da težimo, ali u međuvremenu dajte da pomognemo ljudima, i to je naša ideja kada je u pitanju poboljšanje kod odlaska u penziju zaposlenih koji su na benificiranom stažu.
Mislim da sam ovim obuhvatio najveći deo onoga što je ovde, na neki način, rečeno. Naravno, dalje ću pratiti raspravu i, za ono što smatram potrebnim, reagovati na određena izlaganja.

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
Po Poslovniku, narodni poslanik Nataša Jovanović.
...
Srpska napredna stranka

Nataša Jovanović

Srpska radikalna stranka
Gospodine Markoviću, zaista ne znam zašto se vi iščuđavate. Kada se poslanik javi, podigne Poslovnik i kaže – po Poslovniku, vi kažete – izvolite, reklamirajte član Poslovnika, a ne da se bečite na mene kao da ću ne znam šta da uradim ovde.
Ministar Lalović je u isto vreme i narodni poslanik. Gospodine Laloviću, vi vršite klasičnu zloupotrebu člana 93. Poslovnika i moje je da to primetim, a i ostale kolege, iz tzv. vladajuće strukture reaguju na isti način kao ja.
Naime, moram da vas obavestim da ste ovo vreme koje ste koristili promašili, jer to nije ono pred završetak, radimo duže od 18,00 časova. Ako ste, u maniru svih ministara do sada, želeli da tempirate i da govorite do 18,00 časova propalo vam je i onda ćete morati da reprizirate to oko 19,40 časova, pa do 20,00 časova da govorite. Vidite, mi smo tek počeli raspravu, kako to kaže član 93. Poslovnika, po prijavama i po mogućnostima koje taj član daje.
Narodni poslanici, i oni koji su protiv zakona, kao što su poslanici SRS, i poslanici iz vladajućih struktura su tek počeli da govore, ali vi, u nedostatku smirenosti ili argumenata da nas ubedite, bar nas kao najveću poslaničku grupu, da vam je zakon dobar, a on nije, ne možete da izdržite već ste posle prvog govornika iz reda opozicije, narodnog poslanika Nikole Todorovića, reagovali, doduše koristeći mogućnost koju vam daje član 93, ali udaviste nas pola sata.
Ako ćete posle svakog opozicionog poslanika ili onog koji govori suprotno od onoga što vi tvrdite da govorite po pola sata, predlažem Predragu Markoviću, koji je odlučio da produži vreme za raspravu, da u 20,00 časova vi i on ostanete sami. On će da sedi, da se podboči, da vas sluša, vi ćete da govorite o zakonu i lepo vama, lepo njemu, samo što građani to neće da slušaju.
Vi sada možete svaki put kada god neko od poslanika iz opozicije govori da se javite i da iznosite kontraargumente, ali, gospodine Laloviću, dok ste bili u političkoj stranci trebalo je tamo malo više da se izborite za reč, da pričate na partijskim sastancima, a ovde nas pustite da iznesemo svoje argumente, da govorimo zašto smo protiv ili zašto smo za zakon. Vidite, gospodin Proroković je nestrpljiv, izigrali ste njegovo strpljenje kao poslanika vladajuće strukture, evo sada izlazi na vrata.
Prema tome, skratite malo priču i dozvolite nama da iznosimo zašto smo protiv zakona ili ovi što vas podržavaju zašto su za, a od 20,00 časova do 22,00 vi sa Markovićem, pa lepo se ispričajte i recite dodatno što niste napisali u obrazloženju.

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
Da dam pojašnjenje koje sam dužan. Član 93. na koji ste se pozvali, drugi stav kaže: "Predsednik Vlade i članovi Vlade dobijaju reč kada je zatraže i na njih se ne odnosi ograničenje u pogledu trajanja izlaganja." Time se rukovodio predsedavajući kada je dao reč. Molim da ne iznosimo podatke iz privatnog života. I, konačno, obaveza ministra da prisustvuje proističe iz potrebe da bi mogao da odgovara na pitanja.
Replika, narodni poslanik Dušan Petrović.
...
Demokratska stranka

Dušan Petrović

Demokratska stranka – Boris Tadić
Gospodine ministre, jedna od tema koju ste otvorili jeste i granica kada će, ukoliko ovaj zakon stupi na snagu, biti vremensko određenje u svačijem životu kada odlazi u penziju, a to je 65 godina. Ovde ste objasnili da se radi o ljudima koji su završili visoke škole i koji po prirodi stvari zbog dužine školovanja ne mogu da počnu da rade pre 25 godina, pa da je to ....

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
Izvinite, vi ste se prepoznali u delu izlaganja kada ja nisam bio tu?