ŠESTA SEDNICA, PRVOG REDOVNOG ZASEDANjA, 14.05.2009.

2. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

ŠESTA SEDNICA, PRVOG REDOVNOG ZASEDANjA

2. dan rada

14.05.2009

Sednicu je otvorila: Slavica Đukić-Dejanović

Sednica je trajala od 10:10 do 20:15

OBRAĆANJA

Momir Marković

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo narodni poslanici, pre nego što pređem na ovu temu samo ću da podsetim na neka dešavanja u nedavnoj prošlosti.
Naime, Odbor za evropske integracije i delegacija su nedavno bili u Briselu, gde su svi učesnici od ministra unutrašnjih poslova obavešteni da je jedino Srbija ispunila sve uslove koji su bili zahtevani od nas za belu šengen listu. Kako vidimo danas u novinama, od bele šengen liste nama ništa još izvesno vreme.
Zakon o bezbednosti proizvoda je samo jedan od tih evropskih zakona i jedan od preduslova, kako nam kažu ovi iz Evrope, da bismo eventualno nekada ušli u EU. S druge strane, zahvaljujući vladavini od 5. oktobra naovamo, a pogotovo od odluke za jednostranu primenu SSP-a, odnosno Trgovinskog sporazuma, dela SSP-a, Srbija je postala eldorado za proizvode koji su zabranjeni u EU.
Neću da vas podsećam da ćete sada u prodavnicama naći čokoladu "milka" i čokoladu "milke", i cene su im iste, samo što je ovo falsifikovan proizvod, a "milka" je, eventualno, proizvod proizvođača iz Švajcarske.
Međutim, i tamo postoje proizvodi za EU i proizvodi za Srbiju - treći svet, odnosno za tržište izvan EU. Da vas podsetim da, recimo, kranjsku kobasicu ne možete naći u EU, ali ćete je naći u Srbiji, jer je Slovenija našla tržište upravo u Srbiji. Ne možete je naći zbog sastava od koga je napravljena, veća količina masti, vode itd.
Ono što je mnogo opasnije, proizvodi opasni po zdravlje nalaze se na našem tržištu i niko dosad ništa nije uradio da se to bar malo zaustavi, ako ne i spreči. Podsećam vas, kada smo usvajali zakone vezane za laboratorije za ispitivanje kvaliteta proizvoda, da su tada laboratorije koje su decenijama radile i vrlo uspešno štitile potrošače, bile zatvarane, a dobijale su dozvolu laboratorije, pre dobiju dozvolu, pa tek onda kupuju opremu i otvaraju laboratorije. Danas su potrošači u Srbiji apsolutno nezaštićeni.
Da vas podsetim na genetski modifikovane proizvode koji su zabranjeni u EU, zabranjeni svuda u svetu, ali firma "Monsanto" preko jednog potpredsednika jedne stranke u vladajućoj koaliciji, a gospođa se zove Ivana Dulić-Marković, i te kako izvozi te genetski modifikovane proizvode. Da vas podsetim da su proizvođači malina u celoj zapadnoj Srbiji kupovali sadnice genetski modifikovane, čak i zaražene, i danas sedam godina ne mogu ništa da proizvode na tom zemljištu.
Da vas podsetim da se i lekovi sumnjivog kvaliteta i sumnjivog roka trajanja nalaze na našem tržištu. Čak se išlo i dotle da se kupuju nove kutije, da se prepakuje lek, pa na kutiji jedan datum trajanja, a na leku, ako nađete, onda je to datum koji je već istekao. Da vas ne podsećam na to da su falsifikovani omoti za falsifikovane proizvode, u Bugarskoj se mogu kupiti za bilo koji proizvod, pa ćete kupiti prašak "ariel" po ceni koja je u Evropi, a dobićete prašak koji će vam upropastiti mašinu.
Ovaj zakon bi trebalo, bar u obrazloženju tako piše, kaže: "Osnovni razlog za donošenje ovog zakona je obezbeđenje visokog nivoa zaštite zdravlja i bezbednosti proizvođača koji proizvode upotrebljavaju, kao i drugih korisnika koji proizvode koriste za svoje potrebe, odnosno u obavljanju svojih profesionalnih delatnosti".
Dame i gospodo, pitam ko je od 2000. godine naovamo dozvolio da se proizvodi opasni po zdravlje, proizvodi opasni po život, čak nalaze na našem tržištu? Vi ste bili na vlasti, bilo u kom agregatnom stanju, bilo u kakvom pakovanju, ali uglavnom ste vi bili…
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Narodni poslaniče, vreme od pet minuta koje vam je na raspolaganju je iskorišćeno. Zahvaljujem.
Da li želi reč narodni poslanik Radica Jocić, koja je izdvojila mišljenje na sednici Odbora za evropske integracije, a povodom razmatranja Predloga zakona o elektronskoj trgovini? (Ne.)
Da li želi reč narodni poslanik Slađan Mijaljević, koji je izdvojio mišljenje na sednici Odbora za evropske integracije, a povodom razmatranja Predloga zakona o elektronskoj trgovini? (Ne.)
Da li žele reč predsednici, odnosno predstavnici poslaničkih grupa? (Da.) Reč ima narodna poslanica Aleksandra Janković.

Aleksandra Janković

Nova Srbija
S obzirom na razvoj događaja, htela sam, potpredsednice, da tražim dozvolu od vas da svoju diskusiju najbolje otpevam, budući da je odnos prema parlamentu takav da se zakoni koji su od vrlo velikog značaja gledaju i mogu gledati posle "Evrovizije". Da li je u redu da, recimo, zakon o elektronskoj trgovini otpevam? Bilo bi dobro? Hajde da vidimo i da obezbedim muzičku pratnju.
Ovo stvarno postaje diskvalifikacija parlamenta. Radi se o veoma ozbiljnim zakonima i čudi me da je i ministar Milosavljević pristao da učestvuje u ovako koncipiranom zasedanju. Znači, nije reč o zakonima koji su bez značaja za građane Srbije.
Pošto su kolege iz SRS uglavnom govorile o opštoj bezbednosti proizvoda, neću pevati, ali ću govoriti o zakonu o elektronskoj trgovini, jer je Nova Srbija ozbiljna stranka.
Kao stranka koja državi Srbiji ne samo da nudi evropsku budućnost, već stalno podseća na to da je naša zemlja oduvek bila u Evropi kao kolevka evropske civilizacije u celini i kolevka mnogih univerzalnih vrednosti, mi pozdravljamo svaki zakon koji će doprineti da povratimo vlastito dostojanstvo, kao civilizovan, obrazovan i inteligentan narod, u državi koja će uskoro, posle novih izbora, ponovo voditi ljudi koji su i započeli evropske integracije, doneli ogromne investicije iz sveta, ponašajući se domaćinski, demokratski i odgovorno prema građanima, ali i institucijama države koje treba da nadžive svakog od aktuelnih političara. Mislim na ministra Velimira Ilića i Vladu dr Vojislava Koštunice.
Dakle, dobro je što konačno dobijamo zakon o elektronskoj trgovini, iako ponovo zaostajemo za zemljama u okruženju. Ovaj zakon je Slovenija donela 1990. godine, Hrvatska 2003, a Crna Gora 2004. godine.
Dodatni nedostatak je što su predlagači zakona ovo loše prolazno vreme mogli da iskoriste na mnogo bolji način do za puko prepisivanje predmetnih zakona. Uporednopravni pristup, odnosno poređenje zakona navedenih zemalja u okruženju govori u prilog izrečene teze da je predlagač, valjda zbog zaostatka u vremenu, bukvalno prepisao zakonska rešenja, ne bi li mi na brzinu pokazali da i mi konja za trku imamo.
Šteta je što nije iskorišćeno zaista zavidno znanje naših stručnjaka, koji bi u nekom boljem timu mogli da naprave i kvalitetniji predlog zakona.
Poslanici vladajuće stranke podvučene "žutom" se u Skupštini ponašaju kao ponavljači. Ponavljaju prevare i direktne manipulacije karticama, po principu od Bodruma do podruma, a kad u tome budu uhvaćeni mehanizmom projekcije, nalazi krivce u onima koji su ih uhvatili i obelodanili ponovljeni lopovluk.
Predlagači zakona nikako nisu ponavljači. Oni su često samo puni prepisivači i prevodioci tuđih reči, ne bi li se po svaku cenu dodvorili EU, a bez promišljanja o tome kolike su specifičnosti naše zemlje u ovoj oblasti, kakve su potrebe korisnika ili komentari politički neobojene stručne javnosti.
Jesu ovde održani okrugli stolovi na ovu temu, ali ili nije bilo dovoljno sluha ili dovoljno vremena da se komentari realnih eksperata uvrste u ovo zakonsko rešenje. Kada već toliko toga prepisujete i papagajski ponavljate, sve što vam razni evropski komesari, ađutanti, ambasadori, pa čak i šefovi diplomatskih protokola nalože, ne bi bilo loše da ste usvojili slogan čuven u oblasti ekologije, a primenljiv na sve aspekte života – misli globalno, deluj lokalno.
Da vam je jedina mana prepisivanje, koja se inače u pristojnim školama kažnjavalo ukorom, pa isključenjem, ne bi bilo toliko strašno. Strašnije je što ste vi potpuno izgubili kontakt sa realnošću, što vas nimalo ne zanima to što 95% Srbije živi na rubu egzistencije, što ne može da isplati kredite koje ste im vi tako toplo preporučivali, pa ostaju bez kola koja su uzeli na lizing, jer nemaju para za dalje rate, neki i bez nekretnine, jer su sebi obesili omču hipotekarnih kredita, verujući vašim lažima, osnaživanju srpske privrede, akcijama od 1.000 evra, bajci o "puntu'', koja je zamenila stvarnost o opravdanom buntu prevarenih, obespravljenih, opljačkanih.
Niste primetili kragujevačke štrajkače glađu dobrih 17 dana, ali se zato na 200 metara od njih održavala gradska proslava na kojoj se sa razglasa čulo "stigla sarma, hajde ljudi navalite".
Komentar ove gotovo nadrealne situacije sam čula na vestima Bi-Bi-Sija. Da li je moguće da ste toliko izgubili osećaj za svoje bližnje, za svoj narod, da ćete uraditi sve da nas dodatno degradirate pred svetom, kao ljude bez elementarnog saosećanja, solidarnosti, osećaja bilo kakvog zajedništva.
Šta vas briga što radnici RK Beograd štrajkuju mesecima ispred zgrade Predsedništva Srbije, a kada se ispostavi da ih lepi Bora ne doživljava kao svoj slatki greh, i usude se da blokiraju gradsku saobraćajnicu kod Vlade, optužite ih da maltretiraju sugrađane.
Neprekidno delite Srbiju i huškate jedan deo naroda na drugi, a sve po principu – zavadi pa vladaj, verujući da ćete izbeći pravedni gnev ljudi koje prezrivo gledate iz zatamnjenih automobila. Aman ljudi, naravno da je važno imati zakon o elektronskoj trgovini, a isto tako je važno pogledati u oči ljudima koji su radili u velikim trgovinskim firmama, koje su otišle u stečaj i tandariju, a sada je najbolje da se sami povuku na groblje slonova.
Da li vam je poznato da imate novi štrajk u Kragujevcu? Da li ćete štrajkačima, sada kao štrajkbrejkere dovesti kelnere sa sarmom ili na meniju i poneki prst ili drugi deo tela. Kažu vaši mediji, taj koji je sebi pojeo prst je ionako bio lud, a još je sve izmontirano. Super.
Umesto da shvatite šta se ovde događa kao ozbiljnu opomenu da ćemo svi stvarno ovde poludeti od vaše bahatosti, vi dalje ni našta ne reagujete. Važno je da su vaša deca, kumovi, prijatelji i tajkunske preporuke i ostali VIP tipovi siti, a narod neka gladuje kada ste ga već proglasili ludim.
Dakle, na samom početku sam rekla da mi kao stranka koja, imajući nacionalni interes građana neprekidno na umu, ne možemo da budemo protiv modernih tehnologija, elektronskih zapisa, interneta, metodologije koja je svet već učinila globalnim selom.
Budući da u Srbiji postoji ogromna medijska blokada kakva, osnovano tvrdim na osnovu iskustva u političkom životu, nije postojala ni u vreme Slobodana Miloševića, a najviše podseća na ''neobrozna'' vremena, ne samo mladi, već i mnogi ljudi srednje i starije generacije okreću se internetu, bave se istraživačkim radom, "guglaju", kako bi se to popularno rekli, saznaju sve i svašta, učestvuju u forumima i polemikama, gde nema tamo nekog Čanka, koji ponovo uvodi poznati komunistički verbalni delikt i preki sud u ime naroda.
Zbog svih tih ljudi koji često čak i ne poseduju lične računare, već se "kače" na mrežu gde i kako stignu, od internet kafea, preko prijateljskih i rođačkih sprava, do mobilnih telefona, koji ponekad mogu da iskoriste wireless nekih institucija, stvarno je potrebno urediti ovu oblast.
Utoliko je zakon o elektronskoj trgovini bitan, ali je predlagač pre svega trebalo da uzme u obzir sveobuhvatnije rešenje u vidu zakona o elektronskom poslovanju, budući da bi se samo tako obuhvatili svi oblici korišćenja informaciono-komunikacionih tehnologija u oblasti poslovanja.
Pojam poslovanja je daleko širi i sveobuhvatniji od pojma trgovine, te je samim tim potrebno šire i obuhvatnije rešavanje poslovanja u elektronskom okruženju, imajući u vidu specifičnosti koje internet i elektronske komunikacije poseduju.
Internet svakog dana dobija neke nove pojavne oblike, pri čemu 90% komunikacije na internetu ima ekonomski karakter, a da nije nužno u pitanju trgovina u užem smislu. Reč jeste o poslovanju, koje npr. podrazumeva razmenu, oglašavanje i prodaju oglasnog prostora koji zavisi od posećenosti nekog sajta.
Na nekoliko primera pokazaću zašto ovaj predlog zakona o elektronskoj trgovini nije dovoljno širok da obuhvati sve vidove elektronskog poslovanja. Recimo, postoji nešto što se zove protivpravna upotreba ključnih reči. O čemu se radi?
Kada odete na neki pretraživač tipa "Google", vi određeni pojam tražite tako što ukucate ključne reči, podaci o sadržaju veb stranice prilagođeni pretraživačima koji su najpoznatiji, Google, Yahoo, Altavista jesu isti, iako su nevidljivi korisnici, vrlo su važni, jer se uz pomoć njih utvrđuje sadržaj i kreiraju tzv. "search" liste.
Pozicija na internet pretraživačima biće rangirana prema zadatim kriterijumima pretraživanjima, odnosno ključnim rečima. Meta tagovi ne moraju da korespondiraju sa stvarnim sadržajem stranica. Pretraživači imaju više kriterijuma za pretragu ključnih reči. Niži nivo podrazumeva da se ključne reči pojavljuju samo u okviru veb prezentacije, a viši nivo, vlasnik pretraživača, formularom zahteva da ga stavi na listu i navodi ključne reči.
Međutim, može zatražiti savet od pretraživača koju ključnu reč da upotrebi kako bi ga krajnji korisnici lakše pronašli, što zapravo znači da se radi o kupovini ključnih reči. Nije trgovina u užem smislu, nego kupovina nečeg što je neopipljivo, ali zapravo predstavlja elektronsko poslovanje.
To znači da je softver podešen tako da pojedini sajtovi imaju prednost, čak i kada u potpunosti ne odgovaraju tematskom smislu. Vlasnici žigova trpe zbog ovakve prakse, jer potencijalni klijenti, umesto na njihove sajtove, odlaze na sajt drugog lica koje je kupilo njihov žig kao ključnu reč.
Ovde je takođe reč o nelojalnoj konkurenciji, jer stvaranje mogućnosti zabune gotovo da i ne postoji, a samo ukucavanje žiga u pretraživač nije povreda žiga.
Sledeći fenomen koji postoji, opet nije obuhvaćen ovim predlogom zakona o elektronskoj trgovini, jeste protivpravna upotreba meta tagova. To su ovi softverski parametri HTML, odnosno kod u kome se pišu veb stranice. U meta tagovima nalaze se različiti podaci o HTML dokumentu, koji bi trebalo da sadrže i osnovne podatke o sadržaju veb stranice, na primer autor, ključne reči, opis dokumenta. Meta tagovi ne moraju da korespondiraju sa stvarnim sadržajem stranicama.
U formi meta taga pojedini autori navode ime poslovnog konkurenta u nameri da privuku njegovu klijentelu. Pravni problem nastaje kada neko svesno upotrebljava odrednice koje ne korespondiraju sa sajtom ili su u direktnoj vezi sa sajtom svog poslovnog konkurenta, kako bi privukao klijentelu na svoj sajt. Očigledna je opet opasnost od nelojalnog korišćenja, čak i zloupotrebe tuđe reputacije i poslovnog renomea.
Treća pojava koja nije tretirana aktuelnim Predlogom zakona je nedozvoljeno linkovanje. Link predstavlja, odnosno označava vezu iz među dva različita fajla ili različitih delova istog fajla, odnosno bilo koje informacije u elektronskom obliku. Jeste uobičajena praksa povezivanja, linkovanja veb stranica, bez izričitog odobrenja vlasnika linkovane strance, zbog obostrane koristi. Međutim, neke forme linkovanja imaju opet karakter nelojalne konkurencije, koja je zabranjena članom 22. Zakona o trgovini.
Duboko linkovanje postoji kada link sa jednog sajta ne vodi na naslovu stranicu drugog sajta, već neposredno na pojedinu veb stranicu unutar njega, čime se naslovna jednostavno preskače. Dalje, ovo sada zvuči prilično komplikovano, ali ću na kraju objasniti, reč je o mogućim zloupotrebama.
Frejmovanje je tehnologija koja omogućava vizuelnu podelu monitora na više različitih delova tzv. frejmova od engleske reči frame, koja znači okvir.
Iako nema oštrih razlika između ovoga o čemu sam govorila, dubokog linkovanja i frejmovanja, razlika se ogleda u tome što kod frejmovanja ne dolazi do promene URL adrese, pa korisnici uopšte ne mogu da primete da u stvari posmatraju sadržaj koji je postavljen na drugom sajtu.
Vlasnik vebsajta praktično inkorporira sadržaj tuđeg sajta u svoj u okviru frejma, odnosno okvira na svojoj stranici. Šta to znači? Slikovito rečeno, pogled kroz frejm je kao kada bi vi napravili prozor u komšijin stan i iz vašeg stana gledali u njegovu sobu.
Tako i posetilac sajta ostaje na prvobitnoj stranici gledajući kroz frejm sadržaj drugog sajta. Najveći problemi, kao i kod dubokog linkovanja, odnose se na gubitke naknade za reklamni prostor.
Srpski rečeno, reklamiranje na internetu i elektronskim komunikacijama nije samo vid marketinga. Za mnoge učesnike je isključivi izvor prihoda i sve aktivnosti koje obavljaju u funkciji su što veće posećenosti njihovih sajtova.
Naime, ako prodaja oglasnog prostora na televizijama, na primer, zavisi od gledanosti, prodaja elektronskog oglasnog prostora zavisi od posećenosti sajta. Poznato je da komercijalne televizije, u nastojanju da obezbede što veću gledanost, plaćaju prava prenosa raznih sportskih događaja, osmišljavanje emisija i slično, a zauzvrat očekuju prihode od reklama. Što je televizija gledanija i reklama je skuplja.
Tako funkcioniše internet oglašavanje. Zato je i ovakve pojave nužno sankcionisati zakonom, a najprirodnije bi bilo da su one sankcionisane u okviru jednog obuhvatnijeg zakona o elektronskom poslovanju.
Još jedan od bitnih razloga za tvrdnju o manjkavosti zakona o elektronskoj trgovini jeste i činjenica da naš krivični zakon predviđa sedam krivičnih dela koji imaju zajednički objekt zaštite bezbednosti računskih podataka, odnosno informacionih sistema u celini i poverenje u istinitost ovih podataka.
Prvo, oštećenje računarskih podataka i programa, drugo, računarska sabotaža, treće, pravljenje i unošenje računarskih virusa, četvrto, računarska prevara, peto, neovlašćeni pristup zaštićenom računaru ili računarskoj mreži, šesto, sprečavanje i ograničavanje pristupa javnoj računarskoj mreži i sedmo, neovlašćeno korišćenje računara i računarske mreže.
Kao nekakav zaključak nameće se da je očigledno da je ova prepisivačka brzinska škola dovela dotle da ne bude donesen stvarno ozbiljan i obuhvatan zakon kojim bi se tretirao fenomen elektronskog poslovanja u celini. Umesto toga mi ćemo voljom vladajuće većine, koja može da glasa i sa prisustvom duha u vidu kartica, a odsustvom tela u vidu boravka na nekom mestu lepšem i dinamičnijem od Skupštine, doneti ovaj zakon o elektronskoj trgovini.
Teško nam je da uvažimo čuvenu opasku da se sve može dopuniti, dalje razraditi podzakonskim aktima, jer zakoni treba da se donose javno. Ako za to nema volje, proglasimo demonkraturu, ukinimo Skupštinu, klonirajmo osobu u ulozi predsednika Srbije, kako bi konačno bio ''one man band''. Samo nas nemojte uveravati da je bolje nešto nego ništa, i to baš vi, koji ste za izbornu kampanju za Brozovog najboljeg političkog učenika izabrali pesmu „Što ne može niko, možeš ti“.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Ovlašćeni predstavnici ili predsednici koji su se prijavili su narodni poslanici Dejan Radenković, Milan Lapčević i Vladan Jeremić, pa reč ima narodni poslanik Dejan Radenković.
...
Socijalistička partija Srbije

Dejan Radenković

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija
Poštovana predsedavajuća, dame i gospodo narodni poslanici, uvaženi ministri, govoriću o ova dva zakona koji su sada pred nama i na početku ću uzeti reč po zakonu o opštoj bezbednosti proizvoda. Donošenje zakona o opštoj bezbednosti proizvoda – kojim se u domaći pravni sistem ugrađuju odredbe, uputstva, tj. direktive Evropske zajednice o opštoj bezbednosti proizvoda i uputstva, direktive o obmanjujućim proizvodima, koji datiraju još iz 1987. godine – predstavlja jedan od važnih elemenata ispunjavanja te naše obaveze.
Nije samo razlog za donošenje ovog zakona zbog evropskih prava, već se ovim zakonom određuje visok nivo zaštite zdravlja i bezbednosti potrošača koji proizvode upotrebljavaju, kao i drugih korisnika koji proizvode koriste za svoje potrebe, odnosno u obavljanju svojih delatnosti.
Veliki broj opasnih proizvoda nam je dostupan i dolazi nam iz okruženja iz samo jednog jedinog razloga, zato što tamo postoji sistem zaštite i ti proizvodi se mogu prodavati samo u zemljama poput naše i koje nemaju ovakav ili sličan propis.
Zakon koji je pred nama bez sumnje će podići kvalitet života građana u našoj zemlji i opštu bezbednost potrošača, koja je u velikoj meri ugrožena. Bez sumnje, ovaj predlog zakona uređuje ovu oblast tako što visoko podiže nivo bezbednosti proizvoda i od opšte je koristi za našu zemlju, odnosno za zdravlje naših građana.
Opšta bezbednost proizvoda na evropskom tržištu garantovana je već nekoliko decenija najrigoroznijim propisima Evropske unije, kroz koje se obezbeđuju visok nivo zdravlja i bezbednosti potrošača. Deo tog složenog mehanizma je i RAPEKS, koji je i ministar pominjao - sistem brz razmene informacija o opasnim proizvodima.
Da bu se uspešno uključila u ovakav sistem, Srbija prvo mora da razvije svoj interni informacioni sistem, koji će koristiti svi državni organi koji su zaduženi za bezbednost proizvoda. Ovaj predlog zakona, između ostalog, predstavlja i pravni osnov za uvođenje ovakvog sistema. Ovim zakonom obezbediće se stavljanje na tržište Srbije isključivo bezbednih proizvoda i onemogućiće se proizvodnja, uvoz i stavljanje na tržište obmanjujućih proizvoda, ali i njihov izvoz.
Kako u našoj zemlji trenutno ne postoji pravni okvir za garantovanje svih tih opštih bezbednosnih proizvoda i onih koji nisu predmet tehničkih i drugih propisa koji utvrđuju suštinske, odnosno bitne zahteve bezbednosti proizvoda.
Trenutno ne postoje propisi koji sadrže izričite i jasne odredbe o obavezama proizvođača i distributera na tržištu. One stavljaju isključivo bezbedne proizvode, sa aspekta svih poznatih rizika koje bi proizvod mogao da predstavlja u smislu dostignutog stepena naučnog, tehnološkog i tehničkog razvoja.
Većina tehničkih propisa koji trenutno do neke mere regulišu bezbednost proizvoda u našoj zemlji doneti su pre mnogo godina. Samim tim su zastareli sa stanovišta tih novih rizika zbog novih tehnoloških dostignuća i razvoja koji tad nisu bili poznati u prošlosti do njihovog donošenja.
Naime, ovaj zakon će se primeniti na sve proizvode, pod uslovom da njihova bezbednost nije uređena posebnim propisom, ali i u situaciji kada posebni propisi ne sadrže sve odredbe ovog zakona o obavezama proizvođača i distributera, i informisanja javnosti i razmene informacija, kao i njihovom nadzoru.
Zakon će se primenjivati na proizvode, bez obzira na način isporuke i dostupnosti potrošačima, uz naknadu ili bez naknade, uključujući prodaju na daljinu, što podrazumeva elektronsku trgovinu, o kojoj ću malo kasnije govoriti.
Garantovanje visokog stepena zaštite zdravlja i bezbednosti potrošača i naših građana može se postići samo jakim delovanjem, tj. donošenjem zakona o opštoj bezbednosti proizvoda, tako i velikog broja tehničkih propisa, što je princip uređenja ove oblasti u EU, odnosno u njenim državama članicama.
U ranijim diskusijama navođeno je da ovaj zakon sadrži mnogobrojne novosti. Samo ću spomenuti neke od njih i njihove potrebe koje imaju neka drugačija značenja, a to je da se pod proizvodom podrazumeva finalan proizvod, koji se uz naknadu ili bez naknade isporučuje krajnjem potrošaču ili mu se čini dostupnim. Pod proizvodom se podrazumevaju proizvodi koji se isporučuju ili čine dostupnim i drugim korisnicima koji te proizvode koriste za sopstvene potrebe, odnosno za obavljanje njihovih profesionalnih delatnosti.
Opozivanje je novi pravni institut koji se primenjuje ovim zakonom i sad bi bio nepoznat našem pravnom sistemu. Ima za cilj privremeni povraćaj opasnog proizvoda. Može se primeniti na svaki opasan proizvod na tržištu. Primer je situacija kada inspekcija pronađe neki proizvod koji je opasan, ona ga povlači sa tržišta, a ima i obavezu da opozove već prodate proizvode, opasne proizvode, gde su prodavci obavezni da vrate kupcima novac.
Suština ovog zakona je i sistem brze razmene informacija, jer je već pomenuti sistem brzog obaveštavanja i uzbunjivanja između nadležnih i drugih organa u organizaciji u Srbiji o merama i aktivnosti koje se preduzimaju u vezi sa rizicima koji predstavljaju opasnost po zdravlje. Drugim rečima, ovo je unutrašnji RAPEKS koji će u određenom momentu biti integrisan u evropski RAPEKS i treba napomenuti da članstvo u RAPEKSU je moguće ostvariti i pre punopravnog članstva u EU, što daje mogućnost Srbiji da nastoji da iskoristi ove potencijale, što se tiče tog sistema.
Prema Predlogu ovog zakona, između ostalog, Srbija bi trebalo da dobije i nacionalnu referentnu laboratoriju za kontrolu bezbednosti hrane, koju osniva Vlada i koja bi bila glavna institucija za proveru nalaza ovlašćenih akreditovanih laboratorija. Predloženo je i osnivanje stručnog saveta za procenu rizika u oblasti i bezbednosti hrane, koji bi koristio preporuke, smernice i informacije Evropske agencije za bezbednost hrane.
Ono što bih hteo na kraju da kažem o ovom zakonu, a istovremeno bih zamolio ministra, ako je iako moguće, fokusirao sam se na član 29, koji govori o tome kada zakon stupa na snagu. Moje je neko mišljenje i mišljenje članova poslaničke grupe SPS-JS, ako je ikako moguće, da pokušamo da skratimo rok za primenu ovog zakona koji, ovde se navodi, treba da počne da se primenjuje za šest meseci.
Smatram da je potrebno neko vreme, možda bi trebalo malo da smognemo snage i da, ako je ikako moguće tehnički, da se ti propisi u što kraće vreme donesu. Voleo bih da je to stvarno što kraće, da ne ostavimo taj prazan prostor, jer nije dobro kada po štampi nalazimo tekstove koji su sa naslovima – lobisti koče donošenje zakona o bezbednosti hrane. Da ne bi bilo da i ovim rokom od šest meseci, od kada počinje zakon da se primenjuje, dozvoljavamo da se naše tržište napuni sa tako opasnim proizvodima. Možda će po nekim damping cenama da se sruči to kod naših kupaca.
U drugom delu mog izlaganja pričaću o zakonu o elektronskoj trgovini. Zakon o elektronskoj trgovini reguliše pravnu sigurnost za učesnike u prometu roba i usluga putem interneta i drugih informacionih mreža. Zakon po prvi put uključuje oblast elektronske trgovine u naš pravni sistem i uređuje obavljanje prometa elektronskim putem.
Ubrzane promene koje su nastale u našem informacionom društvu, a i same potrebe u našim društvenim procesima, koje se dovode u vezu sa razmenom informacione i komunikacione tehnologije, ostavile su daleko iza sebe sve poslovne i komercijalne procese u našoj zemlji.
Razvojem tehničkih rešenja, koja su omogućila u našem društvu brzu i pouzdanu interaktivnu masovnu komunikaciju, stvoreni su uslovi za povećanjem broja ponuđača i kupaca. Predlogom zakona o elektronskoj trgovini pravno se uređuje oblast poslovanja, a pošto je Srbija u zastoju u odnosu na naše okruženje u regulativi iz ove oblasti, ali ima i veliki napredak i potencijal u tehničkom i kadrovskom smislu, pa se tako očekuje ubrzani napredak elektronskog oblika poslovanja, kao i uključivanja u svetsku trgovinsku razmenu putem interneta.
Stvaranjem tehničke mogućnosti komunikacije putem interneta došlo je do pojave tržišta sa principom tržišne ekonomije na kojoj je moguće obavljati promet robe i usluga.
Razni oblici elektronskog trgovanja uveliko postoje u našoj zemlji, samo što se naručena roba preko interneta plaća pouzećem zato što ne postoji mogućnost i sigurnost plaćanja putem interneta i obezbeđivanje distribucije pomenute robe.
I pored toga što naša zemlja ima ogroman napredak u razvoju elektronske trgovine, glavna prepreka je bila to što je ova oblast ostala bez pravne regulative. Predmet ovog predloga zakona ograničen je isključivo na oblasti koje nisu drugim zakonima regulisane i dodatno reguliše neke od specifičnosti koje nastaju i odvijaju se u samom procesu elektronske trgovine. Treba znati da se u elektronskoj trgovini pojavljuju i ostali propisi i standardi iz oblasti informacionog društva i neizbežnih obligacionih prava.
Usluge koje su predmet ovog zakona su isključivo komercijalnog tipa, a odnose se na razmenu elektronskih podataka koji se pružaju isključivo elektronskim putem i na daljinu. To se daje na zahtev korisnika usluge, kao i da je za to predviđena određena naknada.
U skladu sa principima slobodnog tržišta, svaki subjekat koji je registrovan za privrednu delatnost, ima pravo i mogućnost obavljanja delatnosti putem elektronske trgovine. Nisu potrebne ni posebne dozvole, ni licence, kao ni drugi administrativni tereti i ne postoje nikakve prepreke da određeni privredni subjekat počne da se bavi elektronskom trgovinom.
Naravno, ovim zakonskim rešenjem sva privredna društva, kao i sva preduzeća koja su registrovana prema našim propisima i imaju sedište u Srbiji, imaju pravo da pružaju usluge iz oblasti informacionog društva, a podrazumeva se i primena poreskih, spoljnotrgovinskih, računovodstvenih i svih drugih propisa, u zavisnosti od toga koju delatnost obavlja taj privredni subjekat.
Najznačajnije u ovom predlogu zakona, moram da kažem, jeste taj ugovor u elektronskom obliku. Ugovor u elektronskom obliku predstavlja određenu pravnu sigurnost u elektronskoj trgovini. Elektronska komunikacija podrazumeva nepostojanje fizičkog prisustva druge osobe, tj. druge strane u komunikaciji, već se prenos podataka, kao što je to praksa putem elektronskog prenosa podataka, obavlja na daljinu.
Zato je bilo potrebno da se posebno uredi način zaključenja ugovora u elektronskom obliku. U tom smislu, zakonom se posebno uređuje da se izjava o zahtevu ponude i prihvatanju ponude daje u elektronskom obliku, odnosno razmenom podataka elektronskim putem.
Obligaciono pravo važi i primenjuje se na ugovore u elektronskom obliku, a pravna sigurnost je obezbeđena jer ne postoji mogućnost osporavanja punovažnosti ugovora iz razloga što je taj ugovor nastao u elektronskom obliku.
Pravna zaštita kod tog elektronskog oblika je to da se davaocu ponude elektronskim putem, kao prodavcu ili pružaocu usluge, s jedne strane, kao i prihvatiocu te ponude, tj. kupcu, korisniku usluge, s druge strane, daju neke garancije.
Kako bi ugovor u elektronskom obliku bio punovažan, potrebno je da pružalac usluge, bez odlaganja, posebnom elektronskom porukom potvrdi prijem da prihvata ponudu od strane korisnika, kao da je i posebno predviđeno da je elektronska poruka potpisana, sa validnim elektronskim potpisom. To je sve u skladu sa zakonom i propisima koje uređuje elektronski potpis.
Na ovaj način obezbeđuje se zaštita interesa svih učesnika u elektronskoj trgovini, odnosno sprečava se zloupotreba prilikom zaključivanja ugovora, kao i stvaranje obaveza bez potpune saglasnosti jedne ili druge strane.
Odgovornost učesnika u elektronskoj trgovini spada u nadležnost građanskog prava koje definiše odgovornost i po ovom pitanju.
Zakon o elektronskoj trgovini uređuje sva značajna pitanja iz ove oblasti, uz propise koji već postoje, a to su propisi NBS što se tiče elektronskog platnog prometa, kao i Zakona o elektronskom potpisu.
Što se tiče poslaničke grupe SPS-JS, mi ćemo se u danu za glasanje pozitivno izjasniti za oba ova zakona.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Milan Lapčević, ovlašćeni predstavnik poslaničke grupe DSS.
...
Nova Demokratska stranka Srbije

Milan Lapčević

Demokratska stranka Srbije - Vojislav Koštunica
Poštovana gospođo predsedavajuća, poštovani gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, onima koji gledaju, a verovatno će ih biti jako malo, sad je verovatno negde dva ujutru, želim dobro jutro.
Pošto ću u to vreme verovatno po završetku sednice stići kući, moraću suprugu da probudim, da bih obezbedio javnost u radu, jer je to jedini način da u to vreme neko zaista i prati ovaj prenos, pošto se kao učesnik u raspravi ne ubrajam u javnost.
Što se tiče zakona o elektronskoj trgovini i opštoj bezbednosti proizvoda, logično bi bilo da pored ministra Milosavljevića ovoj sednici prisustvuje i ministarka za telekomunikacije i informaciono društvo, jer se radi o zakonu koji praktično obezbeđuje koordinaciju ova dva ministarstva.
Pored Ministarstva trgovine, Ministarstva za informacione tehnologije i telekomunikacije mora da obezbedi infrastrukturu za sprovođenje ovog zakona, pa je bilo neophodno da i ministarka Matić bude prisutna danas ovde, jer će biti u toku rasprave sigurno iznesene primedbe koje se odnose na njeno ministarstvo.
Razvoj informacionih tehnologija je zadnjih desetina godina uslovio izmenu struktura i načina delovanja i u ovoj oblasti, u oblasti trgovine, tako da se danas elektronska trgovina koristi u mnogim razvijenim zemljama kao najpopularniji vid kupovine, što govore i podaci o rastu obima trgovanja u zemljama koje imaju najrazvijenije informacione tehnologije. Za zadnje dve godine taj rast je preko 40%.
Dakle, podaci iz 2006. godine govore da je oko 627 miliona korisnika interneta širom sveta koristilo ovaj vid trgovanja za kupovinu svojih proizvoda i usluga, a da je prošle godine taj broj porastao na čitavih 875 miliona ili, kako je ministar rekao, preko 100 milijardi dolara.
Najveći procenat korisnika usluga elektronske trgovine se nalazi procentualno u zemljama gde je uopšte elektronska informaciona infrastruktura najrazvijenija, i to u Južnoj Koreji preko 90% ljudi koji koriste informacione tehnologije, koji koriste internet, i koristili su način elektronske kupovine, u SAD je to 94%, u Nemačkoj, u Japanu i Velikoj Britaniji je preko 97%.
Kada je reč o učestalosti korišćenja elektronske trgovine kao načina za kupovanje, preko jedne polovine ukupne populacije koja koristi internet je u toku prošlog meseca koristila ovaj način za kupovinu svojih proizvoda i usluga. Najviše se kupuju knjige, odeća, obuća, video sadržaji, avio i druge karte i elektronski uređaji.
Što se tiče samog zakona, naravno da je neophodno da i Srbija donese ovakav zakon koji bi uredio ovakvu oblast, iako kasnimo, kao i u mnogim drugim oblastima, za razvijenim zemljama, ali, nažalost, kasnimo i za zemljama u okruženju. Kao što smo čuli, Hrvatska, BiH, pa i Crna Gora donele su ovaj zakon pre nekoliko godina.
Bojim se da rešenja, kako reče ministar, u ovom kratkom zakonu sa malim brojem članova, nisu dovoljno dobro razrađena i da će zbog nedorečenosti, ali i zbog nepostojanja podzakonskih akata i nefunkcionisanja elektronskog potpisa, kao jednog od uslova za sprovođenje ovog zakona, to biti praktično prepreka da i ovaj zakon bude implementiran i da će kao takav biti mrtvo slovo na papiru.
U članu 8. zakona se samo kroz dve rečenice pominje neželjena elektronska pošta ili tzv. "spam" i ne razrađuje na koji način, sa kojom infrastrukturom i koji organ može da goni prekršioce člana zakona koji govori da ponudu može da pruži samo onome ko želi da tu ponudu primi, odnosno da se ovakve ponude ne mogu na drugi način sankcionisati i da ne postoji jasno razrađen mehanizam ko će kontrolisati ko šalje "spamove" i kako će ih kažnjavati.
Takođe je nejasno kako će se tumačiti u članu 15. datum zaključenja ugovora.
Naime, jasno je da ne postoji mehanizam utvrđivanja tačnosti vremena zaključenja ugovora, jer se između korisnika, odnosno onih koji prodaju i onih koji kupuju, mogu različito podesiti računari sa vremenom slanja, odnosno prijema određene poruke i sklapanja ugovora, tako da ne postoji, a trebalo bi da postoji, određeno telo koje bi bilo arbitrarno u ovom pogledu, da u slučaju eventualnih sporova ne dođe do zloupotreba vremena zaključenja ugovora.
U Predlogu zakona se takođe pominje elektronski sertifikat kao pretpostavka punovažnosti nastanka ugovora kada se zahteva potpis lica. Bilo je potrebno da danas ministarka Matić bude ovde prisutna, da nam kaže koliko je ovakvih sertifikata, kada je reč o zakonu o elektronskom potpisu, do sada u Srbiji izdato.
Naime, sećate se, prošle godine je uz medije, uz veliku pompu, promovisan zakon o elektronskom potpisu. Dobio je premijer, dobili su i neki ministri, ali je pitanje koliko je građana Srbije uopšte dobilo ovaj sertifikat za elektronski potpis, pošto je verovatno nepoznata činjenica široj javnosti da za dobijanje ovakvog sertifikata za elektronski potpis je određena samo jedna institucija za izdavanje tih sertifikata i da ona, kao posrednik, kupuje razrađenu tehnologiju od jedne strane kompanije i prodaje je građanima Srbije za cifru koja je približno 100 evra po sertifikatu. Ako se uzme u obzir da je to izuzetno visoka suma, a želimo da sprovedemo i projekat elektronske vlade i elektronski potpis da za živi u svakodnevnoj komunikaciji, potpuno je jasno zašto je broj ljudi i ustanova koje su se sertifikovale za elektronski potpis veoma mali, tako da zakon o elektronskom potpisu praktično danas ne funkcioniše, a bojim se da će na taj način i ovaj zakon biti stavljen ad akta.
Takođe je bilo neophodno da se uskladi zakon o arhiviranju sa ovim predloženim zakonom, jer kada se govori o ugovorima koje će sklapati subjekti u trgovanju, nigde se ne govori na koji način će se vršiti skladištenje odnosno arhiviranje tih elektronskih ugovora, jer je zakonom o arhiviranju predviđeno da se arhiviraju samo oni akti koji su u propisanom obliku odnosno u pisanom obliku ili overenoj kopiji ugovora, dakle, nema nigde govora o elektronskom arhiviranju.
Najzad, jedna velika nelogičnost da će nadzor nad primenom ovog zakona vršiti jednim delom ministarstvo nadležno za poslove trgovine, a drugim delom ministarstvo za poslove telekomunikacije i informacionog društva, i to preko svojih inspektora za poštanske usluge i preko inspektora za telekomunikacije i informatiku. Postoji Inspektorat za poštanske usluge. U njemu, prema novom pravilniku, mogu da rade pravnici ili ljudi iz saobraćajne struke poštanskog smera, dakle, niko ko je na bilo koji način upućen u ovakvu problematiku, na koji način će oni to kontrolisati. S druge strane, to treba da rade inspektori za telekomunikacije i informatiku koji ne postoje.
Dakle, novim zakonom o telekomunikacijama kontrolu u ovoj oblasti vrši Agencija za telekomunikacije, ali ne i inspekciju. Danas u Ministarstvu za telekomunikacije ne postoje inspektori za telekomunikacije i informatičko društvo. Dakle, niko ne vrši kontrolu i nadzor nad sprovođenjem zakona i iz oblasti telekomunikacija, pa naravno i u ovoj oblasti.
Apsurdan je primer da su ljudi koji su radili pri Ministarstvu, a detaširani u raznim okruzima, danas su raspoređeni na rad u Ministarstvu kao savetnici ili službenici, i moraju svakodnevno da putuju u Beograd ili da nađu ovde stan i da praktično ne rade ništa, a za to primaju platu, dok poslove nadzora niko ne sprovodi, te bi bilo jako dobro da čujemo ministarku Matić na koji način će rešiti ovaj problem.
Što se tiče zakona o opštoj bezbednosti proizvoda, ovaj zakon je neophodan obzirom da smo čuli i da je javnost upoznata da je prethodnih godina bilo više desetina slučajeva, velikih problema sa pre svega uvoznim proizvodima, koje niko nije kontrolisao odnosno niko nije garantovao bezbednost njihovog korišćenja, niti je iko odgovarao za ne propisani kvalitet.
Kada je o ovom zakonu reč, naravno da je ovaj zakon, kao i prethodni, proizvod usaglašavanje našeg zakonodavstva sa direktivama EU, što nije ništa sporno, ali čini mi se da je ovaj zakon kao i prethodni u najvećoj meri samo prepisan zakon i da na neadekvatan način razrađuje pojedine mehanizme, pre svega kontrole proizvoda.
Nebrojeno je mnogo primera sumnjivih proizvoda koji su se nalazili na tržištu u prethodnoj deceniji, naročito u godinama izolacije i ratova, ali nažalost takvih primera i dan-danas ima, pa su poznati slučajevi igračaka, lakova, boja za kosu, kao što su pomenuli prethodni govornici, ali i elektronskih uređaja, i naročito polovne robe koja dolazi iz inostranstva, a za koju niko ne traži odgovarajući sertifikat ili kontrolu o bezbednosti i kvalitetu određenih proizvoda, tako da ne postoji ni statistika kakve štete i koje vrste su proizveli upotrebom, a bez adekvatne kontrole.
Nadzor nad ovim zakonom će vršiti nadležna ministarstva u različitim oblastima i opet će se javiti problem kod uvoznih proizvoda, jer se kaže da nadležni carinski organ neće dozvoliti uvoz proizvoda na osnovu serije proizvoda koju ne prati propisana dokumentacija usaglašenosti sa zahtevima, tj. uvozni proizvod ako dolazi van zemalja EU, na primer neke zemlje sa Bliskog istoka, i ukoliko oni nemaju odgovarajuće standarde koji su usaglašeni sa našim standardima ili sa standardima EU, dovoljno će im biti da samo imaju dokumentaciju koja prati taj proizvod u njihovoj zemlji i oni će biti prihvaćeni ovde kao takvi, bez ikakve naknadne kontrole.
Doduše, u narednom članu se kaže da nadležni carinski organ ako utvrdi da, bez obzira na postojanje dokumentacije i oznaka, proizvod izaziva opravdanu sumnju, može da vrši proveru odnosno da obavesti nadležni inspekcijski organ o tome, samo se ne govori na koji način će i ko će te proizvode kontrolisati. Dakle, ne postoji tačno određena institucija koja je ovlašćena da kontroliše bezbednost ovih proizvoda.
Mi smo na ove zakone podneli više amandmana koji popravljaju bitno tekst zakona i razrađuju do kraja mehanizme koji su nejasni i u skladu sa time ćemo naravno iznositi dodatne razloge zašto treba te amandmane usvojiti, jer bi naravno popravili suštinu zakona. Očekujem da će ti amandmani biti prihvaćeni i u skladu sa time ćemo se ponašati pri glasati. Zahvaljujem.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Vladan Jeremić, ovlašćeni predstavnik poslaničke grupe SRS.

Vladan Jeremić

Srpska radikalna stranka
Koleginice i kolege narodni poslanici, poštovani građani Srbije, evo u skupštinskoj raspravi su dva specifična zakona, koji su opet na neki način spojeni, iako su nespojivi, a onaj o kojem bih želeo nešto više u ovom prvom obraćanju da kažem, zakon koji, kao što je rekao ministar, nije politikantstvo, ali zakon koji bi, ukoliko bude zaživeo u praksi, u šta sumnjam, mogao u neko dogledno vreme da predstavlja čak jedan od načina za eventualno pokretanje posrnule prirode.
Problem je taj što je zakon o elektronskoj trgovini čekao punih šest godina da ugleda svetlo dana, iako prema nekim procenama tržište elektronske trgovine u Srbiji vredi negde oko 30 miliona evra na mesečnom nivou.
Očigledno je da problem predstavlja činjenica da je elektronska trgovina zaista u državi Srbiji na margini razvoja, te da po mišljenju SRS i nedostaje jedan strateški pristup uređenju ove oblasti kojim bi bio obuhvaćen, pre svega, i zakon o elektronskom poslovanju i zakon o elektronskom potpisu, koji, istini za volju, postoji ali je, kao što je iskazana bojazan na početku, jedan od mnogobrojnih zakona koji apsolutno ne doživi mogućnost da zaživi u praksi.
Kada govorimo o budućnosti sveobuhvatnog elektronskog poslovanja u Srbiji, mislim da bi bilo dobro da se na samom početku pomalo pozabavimo i analizom stanja u kome se ono trenutno nalazi.
Ono što je evidentno jeste da je u korišćenju benefita elektronskog poslovanja, gde su najdalje otišli finansijske institucije, odnosno banke. Ipak jedan od važnijih faktora za generalno uzevši lošu situaciju u ovoj oblasti je nedovoljan broj računara, i pored smanjenja PDV-a na nekih 8%, ipak su oni još uvek nedostupni jednom širem sloju stanovništva.
Drugi faktor je mali broj korisnika sa brzim internet konekcijama.
Razlozi za ovo su mnogobrojni, ali onaj koji se ističe je postojanje monopoliste koji diktira i cene i kvalitet.
Da bi elektronsko poslovanje u jednoj državi počelo da se razvija neophodno je mnogo toga učiniti, pre svega da se uvedu elektronske javne usluge, kao što je elektronska uprava, elektronsko zdravstvo, elektronsko učenje, kao i okruženje koje će omogućiti elektronskom poslovanju da se razvija.
Naravno, da bi sve ovo bilo moguće izvesti, potrebno je da postoji jedna sigurna informaciona infrastruktura i mogućnosti za korišćenje i brzog interneta po konkurentnim cenama.
Dame i gospodo narodni poslanici, budućnost razvoja celokupnog elektronskog poslovanja u Srbiji umnogome će zavisiti od tempa razvoja elektronskog trgovanja.
Pravac u kome će se razvijati ova oblast je razvoj javnih elektronskih servisa koji bi trebalo da omoguće lakše i efikasnije poslovanje, razvoj elektronske trgovine i povećanje korišćenja tehnologija koje pomažu u elektronskom poslovanju i trgovini, i na kraju razvoj elektronskih servisa, kako komercijalnih, tako i onih nekomercijalnih.
Elektronska trgovina, pokazuju primeri u svetu, predstavlja jedan od najpopularnijih i najzastupljenijih vidova elektronskog poslovanja. Ovaj vid elektronskog poslovanja u Srbiji ne koristi širi krug ljudi.
Razlozi za ovakvo stanje su više nego jasni. To je nedostatak validnih kreditnih kartica i sredstava za plaćanje. „Pay pal“ npr. još uvek nije moguće koristiti iz Srbije.
Ono što sam malopre pomenuo, to je nedostatak brzog internet pristupa, kao i nedostatak poverenja u internet transakcije i nedostatak elektronskog potpisa.
Jer rekli smo, i kolege malopre, da je Srbija zadnja država u Evropi koja je donela Zakon o elektronskom potpisu i to nije bila dovoljna opomena, već smo država koja taj isti zakon još uvek ne sprovodi u praksi.
Podaci kojima raspolaže poslanička grupa SRS vezano za zemlje EU, koje su i u tom zakonodavstvu i u mnogo čemu drugom pandan i nekakva smernica rada Vlade, što smatramo da apsolutno nije dobro, jeste da čak preko 60% trgovine se obavlja elektronskim putem.
Primena elektronskog potpisa i elektronskog poslovanja menja jedan poslovni ambijent i stvara uslove da se svi poslovi rade drugačije i to, pre svega, brže, efikasnije i ekonomičnije.
Kod nas je zakonom prihvaćen tzv. kvalifikovani elektronski potpis, koji garantuje identitet potpisnika, autentičnost elektronskog dokumenta i onemogućava naknadno poricanje odgovornosti za njihov sadržaj.
Elektronska trgovina, koja je predmet ovog predloga zakona koji se danas nalazi u skupštinskoj proceduri, primarno se sastoji od distribuiranja, kupovine, prodaje, marketinga i servisiranja proizvoda i usluga putem elektronskog sistema, kao što je internet i druge kompjuterske mreže.
Takođe je jako bitno to što se uključuje u elektronski transfer novca, upravljanje lancem snabdevanja, elektronski marketing i elektronsku razmenu podataka i automatske sisteme za sakupljanje podataka.
Dva veoma važna istraživanja su objavljena nedavno. Jedno je Republičkog zavoda za statistiku, a drugo istraživanje je objavila kompanije „E-target“, koja se odnosi na korišćenje interneta u svrhe elektronske trgovine.
Ti pokazatelji, odnosno ono što je bitnije za jednu širu javnost, pokazuje da u Srbiji internet koristi tek 35,6% stanovnika, 7% kupuje preko interneta, od toga je 6,3% naručilo robu ili usluge u poslednja tri meseca.
Promet u iznosu od 137 miliona evra od elektronske trgovine je zabeležen u Srbiji pretprošle godine, a projekcija obima elektronske trgovine za 2010, narednu kalendarsku godinu, čak je 346 miliona evra.
Naravno, ovo su sve pretpostavke, ako se ima u vidu da predložena zakonska rešenja, kao što je ovo o kojem danas razgovaramo, često ne dožive tu sudbinu da budu zastupljena u praksi.
Ovi podaci koje smo izneli su zapravo veoma indikativni, jer ako se pri tom verovatno misli na onaj B2B i B2C sektor zajedno, gde u Srbiji 46% korisnika interneta već kupuje karticama, a 57% naručuje pouzećem, s tim što ovde treba uračunati procenat kupovine preko „e-banking“ sistema koji koristi 10% korisnika interneta, pokazatelji su potencijala elektronske trgovine.
Mislim da je jako bitna uloga medija koji bi trebalo da na dovoljno kvalitetan način promovišu ovakve informacije, kako bi se u Srbiji intenzivirao razvoj onlajn poslovanja.
Sada podaci „E-Marketera“, firme koje se inače bavi istraživanjem E-tržišta, pokazuje da se u Americi 65% ukupne tzv. B2B trgovine, odnosno trgovine između kompanija, odvija elektronski.
U EU 50% trgovine obavlja se elektronski, dok se u Srbiji manje od 1% trgovine među kompanijama odvija tim putem.
Pomaci koji su učinjeni u prethodnoj deceniji su gotovo efemerni i svode se na pojedinačne primere, čija znanja, inventivnost i entuzijazam ne utiču bitnije na generalnu sliku.
Na aktuelnim domaćim veb adresama za elektronsku trgovinu mogu se naručiti isključivo prehrambeni proizvodi, gotova jela iz restorana, avionske karte, računarska i druga tehnička oprema, proizvodi izdavačke muzičke industrije, razne ulaznice, nakiti i polise osiguranja.
Nažalost, obim obavljenog prometa u veb šopovima je toliko nizak da je kod većine to alternativni vid trgovanja i poslovanja.
Razlozi za sve veće učešće elektronske trgovine u ukupnom trgovinskom prometu u svetu leže u nekoliko ključnih prednosti koje prodavcima roba i usluga obezbeđuje širenje tržišta, uz niže troškove i brži obrt kapitala, a kupcima mogućnost da bez velikog fizičkog napora steknu daleko širi uvid u tržišnu ponudu i kretanje cena za proizvode koji ih zanimaju.
Tek sporadično korišćenje ovih prednosti u Srbiji je posledica, prema mišljenju domaće stručne javnosti i aktera elektronskog trgovanja, a u čemu smo u potpunosti saglasni i mi u poslaničkoj grupi SRS, spleta nepovoljnih okolnosti oličenih u ekonomskom i informacionom zaostajanju Srbije.
Generalno nizak nivo upućenosti i osposobljenosti za korišćenje informacionih tehnologija razlog je što, sa jedne strane, veliki broj menadžera i dalje ne pokazuje interesovanje za uvođenje elektronske trgovine u svoju poslovnu praksu, a s druge, što i postojeću ponudu koristi simboličan broj kupaca.
Širenje broja korisnika je ograničeno nivoom standarda građana i njihovom platežnom moći, počev od ključnog preduslova, a to je mogućnost nabavke računara i korišćenja interneta.
Dame i gospodo narodni poslanici, kao što sam rekao na početku, šest godina je zakon o elektronskoj trgovini bio u izradi, a istovremeno neki postojeći propisi su delovali prilično destimulativno na ovu oblast.
Još 2004. godine, kada je usvojen zakon o elektronskom potpisu, ali se praktično ne primenjuje, iako je potreban za overu elektronskih dokumenata u postupku trgovine među kompanijama, a sve do prošle godine nije postojao sistem za autentifikaciju domaćih platnih kartica, a i sada funkcioniše samo jedan, i to pod prilično visokim finansijskim uslovima.
Svemu ovome treba dodati činjenicu da su jako visoke PTT tarife za isporuku robe kupljene putem interneta, pa je poneka tarifa veća od vrednosti pošiljke.
Iz navedenog je očigledno da je rešavanje najvećeg broja problema u nadležnosti državnih organa i ukoliko bi se odgovarajući zakoni počeli primenjivati, kao i drugi podneti predlozi za ekonomsko i stimulativnije okruženje, sasvim je jasno da bi se stvorio daleko povoljniji ambijent za razvoj elektronske trgovine u Srbiji, a potom i njeno potencijalno veće učešće u ukupnom izvozu u zemlji.
Ono što je jako bitno, to je da je sam koncept elektronske trgovine multidisciplinaran, odnosno da utiče na načine na koji se odvijaju interakcije i pregovori sa klijentima, načini na koje se obavljaju plaćanja, kao i odnosi sa dobavljačima, te iz svega ovoga navedenog zahteva jedan sasvim novi pravni okvir.
Mi u poslaničkoj grupi SRS smo uložili dosta amandmana na predloženi zakon o elektronskoj trgovini i pogotovo nakon onoga što je juče na sednici Odbora za trgovinu i turizam, resorni ministar Slobodan Milosavljević istakao, da je ovo, kako je rekao, sektor privrede koji je najmanje dotaknut ekonomskom krizom, te da je promet elektronskim putem preko mreže i ogroman promet, najjeftinije radno mesto, jer je potreban svega jedan računar, jedna telefonska linija, sto i stolica, te da takvo radno mesto u Srbiji košta ispod dve hiljade evra i smatra da je moguće da na takav način bude uposleno oko 10.000 ljudi.
Predlog zakona o elektronskoj trgovini sadrži svega 23 člana, ali imajući u vidu značaj i dosta nedostataka na koje smo ukazali kroz amandmane, SRS će pokušati da popravi ova predložena zakonska rešenja.
Međutim, vratiću se na sam početak svog izlaganja, najveći problem, kao i kod većine drugih, biće upravo ta primena u praksi.
Rekao sam, to elektronsko poslovanje, odnosno elektronska trgovina je samo komponenta i elektronskog poslovanja, a sama strategija je mnogo izazovniji aspekt za sam proces transformacije. Najteži deo je ta organizaciona kultura, odnosno ljudski faktor i promena sistema uverenja i ponašanja.
Ako se prevelika pažnja posveti isključivo i samo tehnologiji, a pri tome se delimično ili potpuno ignorišu i socijalna dinamika, i političke međuzavisnosti i ostale netehničke zavrzlame koje se ispreče između entiteta koji bi trebalo da se koriste u toj tehnologiji, posledica će sigurno biti loša implementacija i to je ono na šta mi ukazujemo.
Jer, čak i kada su pokrenute prave inicijative, brzina takvih tehnoloških promena će uskoro višestruko premašiti brzinu potrebnih promena u samoj organizaciji, a vremenom će se stvoriti jaz između onoga što tehnologija može da pruži i onoga što organizacija može uspešno da podrži, uzimajući u obzir, postojeću i zahtevanu organizacionu kulturu.
Samo to smanjivanje i premošćavanje jaza je upravo najveći izazov u poslovnoj transformaciji koja vodi ka uspešnom elektronskom poslovanju i čiji je sastavni deo Predlog zakona o elektronskoj trgovini, koji je opet kažem, predmet rasprave u Skupštini Srbije.
Ne sumnjam da će vladajuća većina izglasati i ovaj predlog zakona, ali opet ponavljam, da ćemo mi kao poslanička grupa SRS pokušati da amandmanima popravimo Predlog zakona, jer će problem, ponavljam po ko zna koji put, biti primena jednog ovako zakonskog rešenja u praksi.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Zahvaljujem.

Poštovani narodni poslanici, obaveštavam vas da su saglasno članu 93, stav 4. Poslovnika Narodne skupštine, do otvaranja zajedničkog načelnog pretresa prijave za reč, u pisanom obliku, sa redosledom narodnih poslanika, podnele poslaničke grupe Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija, Demokratska stranka Srbije - Vojislav Koštunica, G 17 plus, Srpska radikalna stranka i Za evropsku Srbiju.

Dajem reč narodnom poslaniku Zoranu Kasaloviću.

Izvolite.