DRUGA SEDNICA, PRVOG REDOVNOG ZASEDANjA, 08.04.2010.

4. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

DRUGA SEDNICA, PRVOG REDOVNOG ZASEDANjA

4. dan rada

08.04.2010

Sednicu je otvorila: Slavica Đukić-Dejanović

Sednica je trajala od 10:10 do 20:00

OBRAĆANJA

Nikola Lazić Beograd

Demokratska stranka Srbije - Vojislav Koštunica
Gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, kolega Mučenski je u prethodnoj diskusiji spomenuo određene zabrinjavajuće činjenice.
Izrazio bih ovom prilikom zabrinutost činjenicom da od dosadašnjeg spiska govornika, čini mi se da je do sada govorilo 13 kolega, samo jedan poslanik se fokusirao na analizu Zakona o lekovima i medicinskim sredstvima. Ovo samo ukazuje u prilog tome da će ova rasprava izgleda proći bez temeljne analize ovog zakonskog predloga i da je trebalo odvojiti rasprave o ove dve teme.
Fokusiraću se na Zakon o lekovima i medicinskim sredstvima. Inače, ovaj predlog predstavlja dobrim delom usklađivanje sa Direktivom EU 2001/83, odnosno regulativom o lekovima. Ovaj zakonski predlog je dobrim delom plod saradnje, odnosno tzv. tvining projekta sa francuskom agencijom za lekove, tokom kojeg je rađena procena pravilnika o lekovima i ostalih relevantnih dokumenata iz ove oblasti.
Koliko sam upoznat, ovaj zakonski predlog su komentarisali i predstavnici Agencije za lekove, i Farmaceutskog fakulteta i Republička sekcija za farmaciju, odnosno predstavnici struke, a takođe i Asocijacija privatnih proizvođača, uvoznici itd. Čini mi se da su zakonopisci bili prilično kruti na stručne primedbi iz raznih krugova i da je prilikom pisanja ovog zakona dominirala pravnička logika na uštrb stručne, odnosno medicinske.
Želeo bih da se osvrnemo na neke konkretne primere koji ovo potkrepljuju, kao što je pitanje generičkih lekova. Kao što svi dobro znaju, Srbija je uglavnom generičko tržište, odnosno 70% lekova koji se proizvode u Srbiji su generički. Da pojednostavim, to podrazumeva da se ti lekovi prave zapravo kao jedna vrsta kopije po uzoru na lekove koji su tzv. referentni i koji već dugo postoje i koriste se. Kako bi ti generički lekovi bili stavljeni u promet, mora da bude dokazano da su oni podjednako i efikasni i bezbedni kao sami referentni, odnosno originalni lekovi.
Čini mi se da je jedan od nedostataka ovog zakonskog predloga upravo neadekvatno definisanje referentnog leka i mislim da to za efekat može da ima da se efikasnost leka koji se generiše upoređuje sa lekom koji suštinski nije referentan. Samo lek koji ima sopstvena ispitivanja, kako pretklinička tako i klinička, može imati status referentnog i može poslužiti kao poredbeni u ispitivanju generičkih lekova.
Važan segment je takođe kontrola i inspekcija lekova. Kontrola koju sprovodi ministarstvo bi morala da bude mnogo kvalitetnija i intenzivnija, posebno kada se analizira da li lekovi tokom vremena ispunjavaju uslove i standarde kao na samom početku, prilikom prvog stavljanja u promet.
Takođe, postavlja se pitanje kvaliteta nadzora nad prometom lekova koje vrše inspekcijske službe ministarstva. Kada se uzme u obzir da se u ministarstvu samo osam inspektora bavi ovim pitanjem i imaju zadatak da kontrolišu i proizvođače, i veledrogerije i apoteke, sam proces i distribuciju, vidi se da kapaciteti nisu dovoljni da bi se to kvalitetno činilo.
U Francuskoj je na primer inspekcijski posao u nadležnosti agencije za lekove, a ovde postoji otpor da se taj posao makar delimično izmesti iz delokruga rada ministarstva. Zašto to nije u zakonu i zašto ne postoji raspoloženje da se to prenese na agenciju, koja daje dozvole i sertifikate za lekove i medicinska sredstva, nije jasno. Mislim da o efikasnosti inspekcije govori i to da kod nas ne postoji razvijen sistem za otkrivanje falsifikovanih lekova, a ilustracije radi je podatak da tokom 2009. godine nije otkriven nijedan plagijat.
Inače, podaci Svetske zdravstvene organizacije govore da je učešće sivog tržišta u prometu lekova u razvijenim državama negde oko 1%, a u nerazvijenim dolazi do 10%. Svetsko tržište falsifikovanih lekova će ove godine vredeti 75 milijardi dolara. Takođe 62% lekova kupljenih preko interneta ili ne ispunjava standarde ili je lažno. Falsifikovani lekovi mogu da imaju ozbiljne posledice po zdravlje ljudi.
Rekao bih nešto o praćenju neželjenih dejstava lekova. Da bi neki lek bio registrovan po našem zakonu neophodan je dokaz da je on u prometu u zemlji proizvođača. Ovo se praktično radi iz razloga što kod nas vigilanca ne može da se prati efikasno, pa se traži nečije iskustvo, ali to može da znači da ako je npr. neki lek registrovan u nekoj drugoj državi samo tri meseca onda može da se upotrebljava kod nas, a kako pratiti neželjena dejstva odnosno vigilancu to je pitanje.
Ukoliko bi Srbija sutra ušla u EU to bi praktično značilo da se lek iz neke druge zemlje članice može pustiti prvo u promet u Srbiji, a postoji problem, kao što svi dobro znamo, nerazvijenosti sistema praćenja bezbednosti lekova.
Inače, interesantno je da se ovim zakonskim predlogom ponovo uvode regionalni centri za farmakovigilancu, odnosno praćenje neželjenih dejstava lekova. Ovo rešenje je postojalo do samog nastanka Agencije za lekove, do kada su postojale te institucije pri kliničkim centrima u Novom Sadu, Kragujevcu i Nišu, a centralni je bio u Beogradu.
Onda su oni ukinuti i Agencija se bavila tim poslom kroz Nacionalni centar za farmakovigilancu. Ipak, pokazalo se da kvalitet i broj neželjenih reakcija je takav da ne može adekvatno da se prati bezbednost lekova, a i kroz tvining programe je zaključeno da su neophodni regionalni centri.
Postavlja se pitanje – da li je onda bila pogrešna procena Ministarstva zdravlja koje je sugerisalo ukidanje regionalnih centara, a sada ovaj posao mora da se radi ispočetka? Može se konstatovati da do sada Ministarstvo nije pružilo dovoljno podrške agenciji u poslu unapređenja farmakovigilance.
Zaključio bih da ovako predviđen način registracije generičkih lekova svakako ne garantuje da će ti lekovi biti zadovoljavajuće efikasnosti i bezbednosti kada dođu do pacijenta. Ovom prilikom ne bih komentarisao loš kvalitet neodgovarajuće sistematizacije u Agenciji za lekove, koja je trebalo da ide u susret ovom zakonskom rešenju, a nije pratila sugestije struke. Čini mi se da su u ovom procesu čelni ljudi agencije više vodili računa o politici, a manje o struci.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Iskorišćeno je sedam minuta i 30 sekundi vremena poslaničke grupe. Reč ima narodni poslanik Srđan Milivojević. Posle njega narodna poslanica Dušanka Plećević.
...
Demokratska stranka

Srđan Milivojević

Za evropsku Srbiju
Poštovana gospođo predsedavajuća, uvaženi gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, poštovani građani Srbije, svakako spadam u okorele nepušače. Nikada nisam koristio cigarete i svakako da se veoma radujem donošenju ovog zakona, ali ću probati da ne budem ličan kada govorim o ovom zakonu koji je već među građanima kršten kao zakon o zabrani pušenja, iako ima mnogo lepo ime zakon o zaštiti stanovništva od izloženosti duvanskom dimu.
Mi volimo da sve ono što nam zadire u nešto što smatramo ličnim doživljavamo kao zabranu. Danas smo čuli, na kraju današnjeg dana možda nije loše napraviti jednu rekapitulaciju šta smo sve čuli danas u sali i kakve sve asocijacije kod narodnih poslanika budi ovaj zakon, koji su ga krstili kao zakon o zabrani pušenja.
Bilo je poređenja sa zakonom o prohibiciji, bilo je poređenja sa ljudskim pravima pušača i nepušača. Govorilo se o onima koji su zainteresovane grupe i pojedinci. Pored pušača i nepušača, govorilo se i o ugostiteljima kao vrlo zainteresovanoj kategoriji za ovaj zakon. Naravno da su ugostitelji zainteresovani za sprovođenje ovog zakona.
Izražavam svoje lično nezadovoljstvo jednom odredbom ovog zakona koja nije usaglašena sa evropskim iskustvima i evropskom praksom, a koja podrazumeva izričitu zabranu korišćenja cigareta u svim ugostiteljskim objektima u Holandiji. Mislim da bi to bilo mnogo bolje, ali glasaću za ovaj zakon, jer ne mogu da budem nepravedan prema ljudima koji uživaju u korišćenju cigareta.
Neki kažu da nepušači šikaniraju pušače. Samo ću kazati da u Srbiji fabrike smrti dnevno prodaju 72 miliona komada cigareta. Niko ko koristi cigarete nije dobio orden, ali je dobio karcinom, koronarnu bolest, arteriosklerozu i mnoge druge bolesti. Nisam čuo za nekoga ko je koristio cigarete u svetu da je dobio neku benefit ili korist od toga, ali sam čuo za grdne probleme s kojima se suočavaju.
Poređenja radi, lečenje jedne osobe obolele od karcinoma pluća košta državu Srbiju između 15.000 i 30.000 evra. Faktor rizika za nastanak karcinoma pluća je pre svega korišćenje cigareta.
Naravno, bilo je ovde sugestija da nije dobra ni odrednica koja kaže da u ovom zakonu moramo voditi računa o površini koja se koristi kao ugostiteljski objekat, a bilo je primedbi da se govori o zapremini.
Pogledajte ovu prostoriju gde sedimo i zamislite da je ovaj svod niži nego što jeste i setite se vremena kada je Skupština napravljena. U to vreme su narodni poslanici mogli da konzumiraju cigarete u ovoj sali. Zamislite na šta bi danas ta sala ličila. Neki će kazati – šta im je falilo, dočekali su određene godine, doneli kvalitetne zakone. Možda njima ništa nije falilo, ali nepušačima u toj sali je mnogo toga falilo.
S druge strane, imali smo raspravu u kojoj je jedan od bivših ministara kazao da zakon nije dobar zato što prvo moramo da rešimo problem aerozagađenja, pa tek onda da se bavimo problemom ovog zakona i bilo je grdnih kritika na račun zakona s njegove strane, da zakon nije dobar, da ga ne treba donositi.
On je takođe nepušač, ali što sada donosimo taj zakon kada nismo mnogo važnije stvari rešili i to je ona čuvena teorija – ajde da ništa ne radimo, ni da oremo, ni da kopamo, ni da sejemo, samo da kukamo kako ništa ne valja, a pogotovo ne valjaju zakoni i zakonski predlozi koje donosi vladajuća većina.
Moram da dam još jednu primedbu na zakon. U kaznenim odredbama, molio bih vas da pronađete način da to ispravite, nije navedena sankcija za lica koja uklanjaju znak zabrane pušenja. Mislim da bi to trebalo da bude predmet kaznenih odredbi u ovom zakonu, jer samo ću podsetiti da sam video kada je Ministarstvo zdravlja krenulo u kampanju o sprečavanju korišćenja duvana – pušenje skraćuje život. Tako piše jedna parola u jednoj zdravstvenoj instituciji. Neko od duhovitih naših sugrađana je napisao "Pušenje skraćuje cigaretu". E pa, takav duhoviti grafit i uklanjanje ovog znaka takođe skraćuje i platežnu moć, a povećava budžet Republike Srbije ako se adekvatno sankcioniše.
Na kraju, moram da kažem da su pušenje, droga, alkoholizam i gojaznost veliki problemi.
Svakome je dato pravo da se opredeli da li želi da koristi cigarete i da vrši tiho samoubistvo ili ne. Svakome je dato pravo da ne konzumira cigarete i živi zdravo.
Kada su mog pokojnog dedu pitali zašto ne puši, on je kazao – ne pušim, hoću da umrem zdrav. Ali, kod nas u Srbiji ludim najčešće smatraju onoga čija se ludost ne poklapa sa ludošću većine. Kod nas su nepušači u Srbiji u velikoj manjini, ali imaju pravo da žive zdravim životom i to pravo ne treba niko da im uzurpira.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Šest minuta i pet sekundi iskorišćeno vremena poslaničke grupe. Reč ima narodni poslanik Zoran Šami, replika. Izvolite.

Zoran Šami

Demokratska stranka Srbije - Vojislav Koštunica
Gospođo predsedavajuća, dame i gospodo poslanici, moj uvaženi kolega je uglavnom navodio ono što sam pričao. Vidim da on od toga što sam pričao ništa razumeo nije, ali iskreno rečeno nisam to ni očekivao.
Izvinjavam se, ima jedna lepa pesmica Ljubivoja Ršumovića, prikladna je. Kaže: "Oni koji mnogo pušu, ispuštaju brzo dušu, ali da smo s tim načisto, ko ne puši umre isto."
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Reč ima poslanica Dušanka Plećević.

Dušanka Plećević

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo narodni poslanici, danas raspravljamo o dva predloga zakona koji su izuzetno značajni za zdravlje stanovništva, o zakonu o zaštiti stanovništva o izloženosti duvanskom dimu i o zakonu o lekovima i medicinskim sredstvima.

Pušenje duvana se nekada u medicini nazivalo lošom navikom, međutim mnogobrojna naučna istraživanja su pokazala i dokazala štetnost duvanskog dima po zdravlje stanovništva.

Štetnost duvanskog dima po zdravlje se ogleda u postojanju preko 250 toksičnih materija koje duvanski dim sadrži, od kojih su najmanje 50 sa kancerogenim svojstvom. Uzrokuju mnogo oboljenja i poremećaja, a najviše su pogođeni kardiovaskularni sistem i sistem organa za disanje.

Aktivno unošenje duvanskog dima kao lični izbor pojedinca je svesno zadovoljenje, nekad uz kafu, nekad zbog nervoze, nekad iz navike, to su najčešći izgovori, ali se suštinski radi o vrsti zavisnosti koja je razložno tome i odvikavanju od pušenja, uz lakši ili teži napor, stvar discipline volje.

Da je tako, dokaz su mnogobrojni slučajevi naglog prestanka pušenja i strah od bliske smrti kod srčanog udara, na primer. S druge strane, pasivno pušenje, tj. udisanje duvanskog dima nepušača iz okruženja, po međunarodnim pravnim dokumentima, jeste ugrožavanje osnovnih ljudskih prava, prava na život i slobodu.

Po statističkim podacima, u Srbiji je izloženost duvanskom dimu koji potiče od drugih osoba je jako velika, čak polovina stanovništva je ugrožena na poslu, a više od 60% njih kod kuća. Najgore od svega i poražavajuće je da su deca u skoro 80% slučajeva izložena duvanskom dimu svojih roditelja. Ništa bolja situacija nije ni u školama.

Kada imamo ovako poražavajuće podatke, nameće se pitanje kako zaštititi od tog poroka zadovoljstva onaj deo stanovništva kojima je ugroženo pravo na zdravlje, pravo na život? Kolika je pušačka strast videli smo za vreme bombardovanja Srbije od strane NATO pakta, kada su i, pored toga što su im životi bili izloženi NATO bombama, čekali u dugim redovima pred trafikama da kupe cigarete. Sada imamo zakon o zabrani pušenja na radnom mestu, na sportskim priredbama i na drugim javnim skupovima koji je još na snazi, a koji retko ko poštuje i pridržava ga se.

S obzirom na pušačku sujetu i našu sklonost ka individualističkom tumačenju zakona protiv diskriminacije, svakodnevno čujem reagovanje pušača u smislu da se prema njima vrši diskriminacija.

Kao društvo moramo se opredeliti za one civilizacijske vrednosti koje daju novi kvalitet životu kada je zdravlje u pitanju, kao kada se opredeljujemo za bolji posao, bolji nov stan, auto i slično. Smisao takvih vrednosti treba da daje ovaj zakon.

U razlozima za donošenje ovog zakona, između ostalog, navodi se da se njime želi sistemski urediti zaštita stanovništva od izlaganja duvanskom dimu, kao i potpuno uklanjanje duvanskog dima iz prostora, imajući u vidu činjenicu da ne postoji bezbedan nivo izloženosti duvanskom dimu.

Međutim, nema tih efikasnih mera niti zakona koje može u potpunosti da reši ovaj problem, dok postoje oni koji govore o štetnosti duvanskog dima, a sami puše, dok se selektivno toleriše pušenje na radnom mestu, dok je duvanska industrija najprofitabilnija, a da na duvanskim proizvodima istovremeno piše da pušenje ubija.

Ne postoji nijedan proizvod na tržištu na kome piše da njegovo konzumiranje ubija, a da je dobio dozvolu za promet, osim duvana i duvanskih prerađevina. Menjanje i podizanje zdravstvene svesti, kao i striktna primena zakona i adekvatna kaznena politika mogu nešto dati što se tiče traženog rezultata, ali najbolji rezultat bi dala potpuna zabrana proizvodnje i prometa duvana, što je, svesni smo toga, utopija, jer se od prodaje duvanskih proizvoda puni državni budžet.

Da li je država spremna da se odrekne budžetskih sredstava od prometa cigareta za račun zdravlja svojih građana? Naravno da nije. Ne ulazim u namere Vlade po pitanju ovog zakona. Smatram da su dobre i kao nepušač ih podržavam, ali ne podržavam ovaj predlog zakona kao kompromis određenim zahtevima, a da će u drugom koraku koji sledi 2011. godine Vlada doneti zakon, kako su nam na Odboru za zdravlje rekli ljudi iz Ministarstva. Zakon će zbog toga u najvećoj meri biti neprimenljiv iz više razloga.

Kao poslanička grupa podneli smo određen broj amandmana kako bismo poboljšali ovaj zakon u onoj meri u kojoj je to moguće. Što se tiče drugog Predloga zakona o lekovima i o medicinskim sredstvima, on je veoma opširan i kao takav nije mogao detaljno da bude proučen za vreme koje su poslanici imali na raspolaganju.

Glavna primedba u odnosu na ovaj zakon, a to smo čuli i na Odboru za zdravlje od stručnih ljudi, jeste da nije bilo javne rasprave već se rasprava vodila samo u stručnoj javnosti.

Odbor za zdravlje i porodicu na sednici od 29. marta nije doneo zaključke ni odluke kada se raspravljalo o ovom zakonu, kao i o zaštiti stanovništva od izloženosti duvanskom dimu, zato što su poslanici vladajuće većine napustili sednicu i time pokazali šta misle o ovom zakonu i koliko su im oni važni. Tako su poslanici pred ovu raspravu ostali uskraćeni za mišljenje nadležnog odbora.

Postojeći zakon je u celosti menjan uz izgovor da se radi o usaglašavanju sa direktivama i drugim propisima EU iz oblasti lekova i medicinskih sredstava. Međutim, zbog toga nije morao da se menja ceo zakon, moglo se to postići donošenjem podzakonskih akata. Ovako svaka nova direktiva EU će značiti donošenje novog zakona iz ove oblasti.

U Predlogu zakona poslovi iz oblasti izdavanja dozvola za lek, izdavanje dozvola za uvoz i izvoz lekova i drugih poslovi koji su pobrojani u članu 3. vrši javna agencija za lekove i medicinska sredstva kao poverene poslove i na nju se primenjuje zakon kojim se uređuju javne agencije.

Naš stav je da te poslove ne treba da radi javna već državna agencija, kao posebna upravna organizacija u sastavu državne uprave.

Jedno od osnovnih načela u radu javnih agencija je da su one nezavisne u funkcionalnom smislu, tako da ni osnivač ni korisnici usluga ne mogu ostvarivati pretežni uticaj na odlučivanje rada agencija, ali što se tiče inspekcijskih poslova to vrši Ministarstvo, što po našem mišljenju ne bi trebalo, već organ uprave u Ministarstvu.

U članu 208, koji se odnosi na nadzor u oblasti lekova i medicinskih sredstava, kažete da nadzor vrši ministarstvo nadležno za poslove zdravlja preko inspektora za lekove i medicinska sredstva. U skladu sa našim stavom, nadzor i inspekcijske poslove treba da vrši organ uprave u ministarstvu, odnosno državna agencija za lekove.

U tom smislu smo i podneli amandman, da se inspekcija locira u agenciji za lekove, čime Ministarstvo i ministar ne donose odluke, nego ih Agencija za lekove samo obaveštava o donetim odlukama i rešenjima.

U delu Predloga zakona koji govori o prometu lekova na veliko u članu 120. kažete da pravno lice koje je dobilo dozvolu od Ministarstva zdravlja može da obavlja promet lekova na veliko itd. Takođe smatramo da Ministarstvo treba da donese podzakonska akta kojima se reguliše ova oblast. Ovako se Ministarstvu, odnosno ministru daju velika ovlašćenja jer sve što se nalazi u prometu kontroliše ministar. Zato smatramo da se korupcija u zdravstvu krije u tom segmentu.

Nejasno je definisan upravni odbor i njegove nadležnosti. Izostavljen je iz Predloga zakona i nadzorni odbor.

Promet lekova nije sam sebi svrha, već njihova primena kod pacijenata jeste glavni društveni interes. Mi smo odavno svesni da je promet lekova postao veliki i unosni biznis. Farmaceutske kuće su spremne na sve da dođu do svog cilja, a to je prodaja leka. Ogroman novac je u igri, a farmaceutski lobi je veoma jak.

Tako na primer u nekim slučajevima kada opadne promet nekog leka, da bi se podigla njegova prodaja, menjaju se parametri gornje granice, na primer, masnoće u krvi, kao što se to desilo u Americi.

Imali smo i slučajeve svinjskog i ptičjeg gripa. U oba ova slučaja, kada su u pitanju ptičji i svinjski grip, pokrenuta je mašinerija i sprega, farmaceutske kompanije, izvesni stručnjaci, mediji – da se proizvede opšta panika i proglasi pandemija. Postavlja se jasno pitanje – da li se tu radi u službi stranih farmaceutskih kompanija? Odgovor na ovo pitanje se sam nameće.

Lek se tretira više kao roba, nego kao sredstvo u interesu pacijenta. Takvu mi konotaciju daje i ovaj zakon. Potvrde ove konstatacije su vidljive svakodnevno u našim ordinacijama, gde se lekari primoravaju, od strane Republičkog zavoda za zdravstveno osiguranje, da pacijentima propisuju određeni lek, bez obzira na to što mu neki drugi lek sasvim odgovara. To naravno nije u interesu pacijenta, ali je u interesu farmaceutskih kompanija.

Stručna javnost koja se svakodnevno u svojoj praksi sreće sa problemima u vezi sa izdavanjem lekova pacijentima, ima ozbiljne primedbe na ovaj zakon, počev od toga da pojedini uvozni lekovi nemaju preskripciju na srpskom jeziku, pa do toga da su se apoteke pretvorile u obične pijace gde bukvalno može da se kupi sve od lekova, sa retkim izuzecima. Inspekcijski nadzor nad apotekama se ne vrši dovoljno dobro, mada to nije predmet ovog zakona, ali smatram da je mesto prodaje predmet ovog zakona tj. leka i sam lek nedeljivom celinom.

Iz svega navedenog u vezi sa ovim zakonom nameće se zaključak da se radi o smišljenoj nameri da se kroz obiman zakon od 232 člana, koji ne osporavam u njegovom stručnom delu, provuče dominantan uticaj ministarstva, odnosno ministra – na kompletan posao u vezi lekova i medicinskih sredstava.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Deset minuta i pet sekundi je iskorišćeno vremena poslaničke grupe. Reč ima narodni poslanik Janko Veselinović, a posle njega narodni poslanik Zoran Ostojić.
...
Stranka slobode i pravde

Janko Veselinović

Za evropsku Srbiju
Poštovana predsedavajuća, poštovano predsedništvo, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, prvo, na početku da kažem da ću kao poslanik DS glasati za Zakon o zaštiti stanovništva od izloženosti duvanskom dimu. U 2009. godini u Republici Srbiji u saobraćajnim nesrećama poginulo je 798 osoba, a u Srbiji godišnje od posledica duvanskog dima, odnosno od posledica pušenja umre oko 16 hiljada stanovnika.
Dakle, 789 u odnosu na 16 hiljada. U saobraćaju u Srbiji godišnje nestane jedno malo selo, a od duvanskog dima u Srbiji nastrada jedan grad veličine Aleksinca, Velike Plane, Stare Pazove, Trstenika, Šida, Negotina.
Zbog toga smatram da malopređašnja pošalica gospodina Šamija nije nimalo umesna, jer pretpostavljam da je neko i od porodica ljudi koji su u međuvremenu izgubili nekoga od svojih najmilijih od posledica duvanskog dima glasao za DSS.
Nadležni u MUP Srbije navode da novi Zakon o bezbednosti saobraćaja daje rezultate, jer je u decembru, od kada je zakon stupio na snagu, zabeleženo manje nastradalih. Posle 40 dana primene Zakona o bezbednosti u saobraćaju broj saobraćajnih nesreća u Srbiji je duplo manji, broj povređenih smanjen za 39%, a broj poginulih u udesima je za četvrtinu manji. Kazne prema nesavesnim vozačima su rigorozne i smatram da takve treba da budu.
Pitam se da li smo u poziciji da smanjimo broj umrlih od posledica duvanskog dima za 50% i da svake godine spasemo najmanje osam hiljada naših sugrađana, rodbine, komšije – nadam se da jesmo? To znači da kao što saobraćajni policajci kažnjavaju za prekoračenje brzine i inspektori kažnjavaju za nepoštovanje odredbi ovog zakona, koji ćemo nadam se usvojiti. Nije mala društvena opasnost od duvanskog dima.
Svakako da edukacija o kojoj se danas ovde govorilo je nezaobilazna – mediji, škola, svi moraju da daju svoj doprinos, međutim, pre svega država. Slažem se tu sa kolegom Mučenskim – Ministarstvo, inspekcije moraju da shvate ozbiljno ovaj zakon.
Odredbe koje su po meni jednim delom ipak liberalne ostavljaju neki prelazni period, ali zakon je takav kakav je verovatno na neki način sada mogao biti donet i usvojen, plod mnogih kompromisa. Takav kakav je kad bude donet ipak on mora da se poštuje i da se sankcionišu oni koji krše ovaj zakon.
Pušači u sebe uvlače četvrtinu duvanskog dima, dok ostale tri četvrtine puštaju u okolinu, u kojoj su često nepušači i nepušači ni krivi ni dužni su izloženi tom dimu.
Neko je danas, a mislim da je više puta pominjana reč – prava mera u odnosima između pušača i nepušača, dogovor, sporazum. Jednostavno nisam siguran da tu nekog sporazuma i dogovora može biti. Na kraju krajeva, rekli smo da je tog sporazuma moglo biti, ovaj zakon ne bi ni bio nužan. U jednoj zatvorenoj prostoriji ne mogu da egzistiraju paralelno pušač i nepušač, a da to ne ostavi posledice na nepušača. Znači u tom smislu dogovora jednostavno ne može biti.
Pozivam nepušače da vode računa o svom zdravlju i da kada zakon bude usvojen i kada stupi na snagu – štite svoja prava na sve moguće načine preko inspekcija, preko svojih pretpostavljenih koji su dužni da vode računa o primeni tog zakona.
Danas mi je naročito bila indikativna diskusija kolege poslanika patologa po zanimanju, koji je zdušno branio potrebu da se ovaj zakon dodatno liberalizira. Ne mogu da pređem preko toga. Čak je rekao da se susreće sa ljudima koji su doneti na patologiji, a znamo kakvi ljudi stižu na patologiju, i da je gledao kako izgledaju pluća ljudi koji puše, i pored toga on je čvrsto branio ideju – da treba ovaj zakon dodatno liberalizovati, napraviti neke kompromise itd. Taj vid diskusije i taj vid kompromisa ne razumem.
Postoji tu nešto što svakako jeste problem, a to je činjenica da pušenje jeste zavisnost i da ljudi koji na neki način treba da prave kompromis sa ljudima koji ipak sami ne mogu da kontrolišu mogućnost da prestanu da puše, teško da do tog kompromisa mogu da dođu.
Rekli smo da od bolesti pušenja u svetu umre oko četiri miliona ljudi. Pretpostavlja se da će do 2020. godine u svetu godišnje umirati 10 miliona ljudi od posledica duvanskog dima. Najgore jeste činjenica da najveći deo, 70% se pretpostavlja od tih 10 miliona umrlih će biti iz nerazvijenih zemalja, kakva je i Srbija.
Činjenica jeste, još više zabrinjavajuća, da smo mi na neslavnom drugom, odnosno prvom mestu, iza Turske po ukupnom broju pušača, a kada su u pitanju žene pušači – na prvom smo mestu u Evropi.
Naravno, pušenje se povezuje sa rastućim trendom karcinoma bronha pluća, usne šupljine, jednjaka, želuca, bolesti srca, krvnih sudova, moždanih udara. Namerno ponavljam ovo, danas je to nekoliko puta rečeno, nemamo dovoljno ni mogućnosti, ni prostora da o tim stvarima govorimo na tako otvoren način.
Ono što je posebno uznemiravajuće jeste podatak da u duvanskom dimu uživa svaki četvrti osnovac i svaki drugi ili treći student, u zavisnosti od istraživanjima koji su rađeni dati su podaci. Zabrinjavajuće je, naravno, što je među pušačima sve više mladih, pa zbog toga njima treba pokloniti posebnu pažnju.
Pušenje prema istraživanjima koje su radili engleski istraživači u okviru doktorskih studija, a to istraživanje je rađeno na uzorku od 50 godina, dakle, pedesetogodišnja istraživanja su najduža istraživanja koja su uopšte rađena u nekoj od oblasti nauke, jedna od najdužih istraživanja, skraćuje život za oko 20 godina. To znači da je dim naravno masovni ubica.
Poseban problem kod nas jeste činjenica da je, i to je više puta istaknuto, oko 37% lekara pušača i ovaj zakon u tom smislu treba da reši neka od pitanja da lekari ne mogu da puše na mestu gde obavljaju svoj posao, a to su bolnice, domovi zdravlja itd.
Zabrinjavajući je podatak, i to na neki način jeste kritika i ministarstva i svih inspekcijskih organa, što je prošle godine u domovima zdravlja zbog nepoštovanja Zakona o zabrani pušenja u zatvorenim prostorima naplaćeno ukupno 60 mandatnih kazni. Danas sam sa jednim kolegom pričao, kaže da toliko mandatnih kazni u njegovom domu zdravlja bi moglo za jedan dan da bude naplaćeno. Dakle, 60 mandatnih kazni za celu godinu u domovima zdravlja je naplaćeno.
U našoj zemlji dnevno od posledica pušenja umru 44 osobe. Brojna istraživanja pokazuju da je došlo do smanjenja broja zavisnika u Srbiji za oko 6%, kao posledica verovatno i zalaganja Ministarstva i svih nadležnih institucija, edukacija i provedenih kampanja u proteklim godinama.
Kod nas nema dovoljno podataka o posledicama duvanskog dima. Zbog toga ću se još jednom poslužiti podacima Britanske nacionalne zdravstvene organizacije, koja kaže da više od pet milijardi funti, to je 7,94, skoro osam milijardi dolara Britanija godišnje uloži za lečenje i sve posledice duvanskog dima. Naravno, tu nisu one posredne posledice.
Dakle, računica pokazuje da se u odnosu na istraživanja iz 1991. godine, kada su troškovi pušenja za britansko zdravstvo procenjeni na 1,4 milijarde, nekoliko puta uvećao procenat ulaganja u suzbijanje i na neki način lečenje bolesti zavisnosti i svih posledica koje pušenje sa sobom nosi.
Kada je u pitanju evropska praksa, danas je nekoliko puta pominjana Okvirna konvencija o kontroli duvana koja je stvorila mogućnost usklađivanja zakonodavstava evropskih zemalja sa ovom okvirnom konvencijom, jedna od najbitnijih odredbi koju ta konvencija u sebi ima jeste potpuna zabrana pušenja na zatvorenim javnim mestima.
Znamo podatak da je skoro 80% zemalja u EU sprovelo zabranu pušenja, na ovaj ili onaj način. Znači, preko 80% zemalja i na neki način naredne dve do tri godine ta zabrana će biti sprovedena verovatno u svim zemljama koje su članice EU, a verovatno i zemljama koje su kandidati ili na putu za pridruživanje EU. Naravno da je to dovelo do znatnog smanjenja konzumiranja duvana, prilikom čega nije došlo do kolapsa ugostiteljstva, s kojim su se danas mnogi ovde, na neki način, solidarisali i brinuli o ugostiteljskim objektima.
Recimo ja, i verovatno dobar deo nepušača, ne ulazimo u ugostiteljske objekte zbog duvanskog dima. Bio bih veoma srećan da mogu slobodno da uđem i da popijem kafu ili ručam u nekom od restorana u kome neće biti duvanskog dima.
Zanimljiva su istraživanja među beogradskim studentima, gospodine Krasiću verovatno će vam ovo biti interesantno, kada je u pitanju Zakon o zabrani pušenja u zatvorenim prostorijama, jer 33,5% studenata smatra da se postojeći Zakon o zabrani pušenja sprovodi u potpunosti. Svi ostali studenti smatraju da se postojeći zakon ne sprovodi. Oko 48% akademaca tvrdi da se zakon krši i da ga podjednako krše i studenti i zaposleni na visokoškolskim ustanovama.
Zakon o zabrani pušenja u zatvorenim prostorijama podržava 80% anketiranih studenata Beogradskog univerziteta, a protiv tog propisa je svega 17,8% studenata, koji su verovatno agresivniji na neki način u ispoljavanju svoje želje da puše u zatvorenom prostoru.
Ono što je posebno zanimljivo jeste da od ukupnog broja studenata koji su se izjasnili kao nepušači, samo 4% sebe ne smatra žrtvama pasivnog pušenja. Dakle, samo 4% studenata koji su nepušači na Beogradskom univerzitetu sebe ne smatra žrtvama pasivnog pušenja. Dakle, većina njih sebe smatra žrtvama, ali verovatno većina njih nema načina da se izbori i da više ne bude žrtva pušenja.
Naravno da je posebno zabrinjavajuće što je među studentima Beogradskog univerziteta najveći broj studenata devojaka koje puše i one će danas-sutra biti majke, biće izložene duvanskom dimu njihove bebe i to će imati naravno loše posledice.
Samo još nekoliko podataka kada su u pitanju posledice duvanskog dima koje opet pokazuje ta britanska studija. Kod osoba koje puše 25 i više cigareta na dan rizik za rak pluća je 50 puta, ne 50%, nego 50 puta veći nego kod nepušača. Pušenje se dovodi u vezu sa smrtnošću od drugih oboljenja, na prvom mestu infarkta srca i hronične opstrukcije bolesti pluća.
Polovina pušača umire od bolesti izazvane pušenjem, dok 1/4 pušača umre u srednjim godinama života. Pušači imaju u proseku 10 godina kraći vek, ukupno 10 godina kraći životni vek od nepušača. Tokom posmatranih 50 godina, koliko je trajala studija, šest miliona posmatranih stanovnika Velike Britanije je umrlo od posledica duvana. Izlaganje duvanskom dimu povećava, pokazala je ta studija, i impotenciju kod muškaraca, dok kod žena može izazvati rađanje dece sa manjom telesnom težinom i prevremenim porođajem.
Pokazali su se i pozitivni rezultati ljudi koji su u međuvremenu prestali da puše. Dakle, prestanak pušenja može imati podjednako dramatičan, ali pozitivan efekat, tako da kod osoba koje prestanu da puše do 30 godine praktično posledica nije bilo i smrtnost je bila ista kao i kod lica koja nisu pušila. Kod pušača koji su prestali da puše tek u 60. godini životni vek u proseku je bio bar za tri godine duži u odnosu na one koji su ostali pušači.
Da ne navodim podatke koliko se pušenje reflektuje na radna mesta, na kvalitet rada, na kvalitet samog života, samo da kažem da radnici pušači koriste u proseku dva dana bolovanja više od nepušača, recimo u Nemačkoj, i brojni drugi podaci koji se odnose na pušače, a ne vrede za nepušače.
Zbog čega je ovaj zakon na kraju nužan? Pre svega, zaštitiće nepušače, njihovo zdravlje, kvalitet životne sredine i smanjiće, ako se bude dosledno primenjivao, oboljenja prouzrokovana duvanskim dimom i smanjiće smrtne ishode.
To će se reflektovati na zdravlje ljudi, dece i omladine, smanjiće broj bolovanja, povećati produktivnost u privredi, smanjiti, što nije irelevantno, konflikte na radnim mestima vezano za pušenje, ukoliko se ovaj zakon, naravno, bude dosledno primenjivao i ukoliko nepušači ne budu morali da uzimaju stvar u svoje ruke, da se oni bore sa pušačima, ako se zakon bude dosledno primenjivao, i to će stvoriti određenu bolju atmosferu na radnim mestima.
Na kraju, nadam se da će Narodna skupština biti dobar primer, pre svega usvojiti ovaj zakon velikom većinom. Nadam se da će ova skupština ubrzo pepeljare sa stolova u poslaničkim klubovima, restoranima itd. staviti u jedan siguran sef. Nema tu gospodina Odalovića da ga na neki način obavežemo javno na to.
Voleo bih da ja i gospođa Čomićka budemo suključari na tom sefu, ako mogu malo da se našalim. Skupština mora biti primer i svim lokalnim samoupravama i organima lokalne vlasti, što znači institucijama čiji su oni osnivači, znači domovi zdravlja, bolnice itd.
U danu za glasanje, kao poslanik DS, glasaću za ovaj zakon i nadam se da je ovo samo prvi korak u potpunoj zabrani pušenja u javnom prostoru.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Iskorišćeno je 19 minuta i 10 sekundi vremena poslaničke grupe. Reč ima narodni poslanik Zoran Ostojić, posle njega narodni poslanik Paja Momčilov.