Hvala.
Dame i gospodo, danas govorim ne samo kao narodni poslanik, već kao glas desetine hiljada građana Preševa, Bujanovca i Medveđe, ljudi koji već više od dve decenije žive između zakona i nepravde, između ustavnih garancija i stvarnog života.
Pred nama je rezolucija koja nije ni ekstremistička ni separatistička, već demokratska i evropska. Ona traži samo jedno, a to je da se Albancima u Preševskoj dolini obezbedi ono što im se već garantuje - jednakost pred zakonom i puno ostvarivanje građanskih, političkih i nacionalnih prava. Zato, kada govorimo o ovoj rezoluciji govorimo o pravdi, a ne o politici, o poverenju u institucije, a ne o pretnjama državi, o evropskim vrednostima, a ne o granicama.
Svi znamo da tamo postoji problem. Znamo da postoji institucionalna diskriminacija nad Albancima u Preševskoj dolini. Znamo da postoji praksa pasivizacije kojom se hiljadama ljudi oduzima biračko i građansko pravo. Znamo da postoji neprimena zakona o službenoj upotrebi jezika, nepriznavanje diploma, nepostojanje dvojezičnih natpisa, nepostojanje zastupljenosti u policiji, sudstvu, tužilaštvu i inspekcijskim službama. Znamo i to da se ekonomski razvoj regiona sistematski zapostavlja, dok mladi odlaze, jer ne vide budućnost u zemlji u kojoj se tretiraju kao građani drugog reda.
Zato, nemojmo danas govoriti da nije trenutak, jer trenutak se čeka više od 20 godina. Kada se traži da se zaustavi pasivizacija adresa, mi ne tražimo milostinju, već poštovanje prava. Kada tražimo službenu upotrebu jezika i simbola mi ne tražimo privilegije, već jednak tretman. Kada tražimo da Albanci budu ravnopravno u institucijama, mi ne tražimo funkcije, već pravednu zastupljenost u zemlji čiji su oni građani.
Ova rezolucija poziva na formiranje nezavisnog parlamentarnog tela, koje će u saradnji sa OEBS-om i civilnim društvom istražiti posledice pasivizacije i predložiti mere vraćanja adrese hiljadama ljudi. Poziva da se konačno priznaju diplome i obrazovne kvalifikacije stečene na Kosovu, da se poštuje pravo na albanski jezik i da se obezbedi ravnopravna zastupljenost u državnim institucijama. Zar to nije ono što svaka evropska zemlja radi?
Ako želimo da Srbija uđe u EU, ona prvo mora ući Evropu prava, ne samo u Evropu tržišta. Od 2001. godine, od potpisivanja plana za rešavanje krize u Preševu, Bujanovcu i Medveđi, pa preko Sporazuma 2009, 2013. godine, do Akcionog plana iz 2022. godine, država Srbija se obavezala da će integrisati albansku zajednicu. Sve te obaveze postoje na papiru, ali u praksi su mrtvo slovo.
Danas, 2025. godine, funkcioneri koordinacionog tela javno negiraju postojanje Akcionog plana. To nije samo neodgovorno, to je poniženje i za one koji veruju u dijalog i u institucije.
Zato danas Narodna skupština ima priliku da preuzme odgovornost da dokaže, da pokaže da država nije neprijatelj prema svojim građanima, već garant njihovih prava, da vrati poverenje koje se decenijama urušava.
Preševska dolina traži poštovanje pravila, ne traži nova obećanja, već sprovođenje onih datih pre 20 godina. Ne traži više, ali neće pristati ni na manje od jednakosti. Zato danas podržavajući ovu rezoluciju mi ne donosimo akt u korist Albanaca, već akt u korist pravde, demokratije i evropske Srbije.